Često putujući gradskim prijevozom na posao htio-ne htio čujem sagovornike kako se žale jednan drugome na uslove rada u firmi gdje već zarađuju svoj hljeb. Žale se oni tako obično na teškoće u radu, probleme sa kolegama i šefovima, otpuštanjima i novim primanjima, a ponajviše govore o gubitku ljudskosti. Čujem dalje kako se rad i sposobnost na poslu sve manje cijene dok licemjerstvo i nesposobnost sve više uzima maha. I, odista, nekada su poštenje i trud kao oblik sposobnosti bili mjerilo svakog napretka, a danas djecu učimo da što prije i što lakše dođu do funkcija i pozicija u društvu. Sredstva , načini i raznorazne veze i vezice su gotovo glavni kriterij za takva dostignuća i promaknuća. Sve ostalo je manje bitno. Važno je uspeti se na najvišu ljestvicu, što uostalom nije strano ni jednoj ljudskoj grupaciji. U toj suludoj trci gazi se preko ljudi i preko principa, morala, pravednosti, dostojanstva i šta još sve ne. Jednostavno, prihvatamo tako pravila koja nas udaljavaju od nas samih i time pravednijeg društva.
Ono na što mi, ovdje, plediramo jeste nedostatak povjerenja među ljudima.
Nepovjerenje je tim veće što je brže napredovanje.
Zar pri tome ne vidimo kako su oni koji su vrijedno i pošteno radili i zarađivali postali bezvrijedni i nepotrebni!? Radnici i seljaci više nisu primjer kako se trudom i radom sve postiže i stječe imetak. Sada su mladima uzor oni koji imaju luksuzna kola i vile sa bazenima. Pjevači i fudbaleri se više cijene od profesora i naučnika. A, to na koji se način dolazi do uspjeha i imetka manje je važno. Otuda i razočarenja u očima onih koji su učeni da se ništa preko noći ne može postići. Koji je razlog tome? Naprosto, prihvatili smo priču o kapitalizmu kao poretku gdje brzo možemo postati bogataši. Međutim, stvarnost je malo drugačija.
Promjene do kojih je došlo neminovno izazvale su ekonomsku i svaku drugu nesigurnost kao i podređenost privatnim interesima. U ovom tranzicijskom vremenu ono što je bilo državno prešlo je u ruke privatnika, i to bez ikakvog reda i zakona. U stilu- ko umije njemu dvije. No, problem je što ti isti (pred)uzimači uzimaju sebi pravo da drugima kroje i određuju mjeru. Kako u politici tako i na poslu. Oni sad pričaju šta raditi i koga trebamo izabrati , a sve pod motom zajedničkog interesa. Međutim, iza svega stoji potreba pojedinca da radi u svom, a ne općem interesu.
Nije riječ o pukoj sposobnosti prilagođavanja datoj situaciji, nego o sposobnosti samoj po sebi. Nije suština u tome koliko je ko sposoban u realizaciji svojih zamisli. Jer, pojedinačnim angažmanom tek zadovoljavamo vlastite potrebe i želje. Za društvo u procesu to ništa suštinski ne mijenja. Daleko je bolje znati kakvi su nam ciljevi nego osloniti se tek na tehnomenadžersko-birokratske sposobnosti pojedinaca. Na općedruštvenom nivou to znači da je nužno izgrađivati sistem vrijednosti u kojemu će kompetentnost i znanje biti u prioritetu. Nažalost, moramo priznati da oni nepismeniji i nesposobniji lakše dolaze do fotelja i funkcija bilo u politici bilo u pravosuđu, obrazovanju, privredi... Nakon ispunjenja cilja uspostavlja se, potom, hijerarhija sve do najviših pozicija vlasti. Zdrav razum tu govori da postavljanjem sposobnih u vrh neke firme ili vlade nastaje sposoban kadar. Nasuprot, Peterov princip ukazuje da u jednoj organizaciji uposlenici koji teže uspjehu i zaslugama, što jeste normalno, na kraju bivaju unaprijeđeni preko svog nivoa sposobnosti, što opet ne bi trebalo da je normalno (O tome kazuje Laurence J.Peter u svojoj visokotiražnoj knjizi 'Peterovo načelo ili zašto nam ide naopako'). Osnovni princip je „ svaki se položaj vremenom teži ispuniti zaposlenim koji je nesposoban izvršavati svoje dužnosti tako da rad obavljaju zaposlenici koji još nisu dosegli svoj nivo nesposobnosti“. Rekli bismo, dobar pravnik ne mora znati voditi pravosuđe, ekonomista određenu banku ili firmu, i sl. Drugim riječima, ukoliko u jednoj organizaciji unaprjeđeni radnik zakaže, odnosno njegova sposobnost nije adekvatna novoj poziciji - unaprijeđenje može postati moć koja potiče nesposobnost. Naravno, svjesni smo da dugoročni uspjeh svake firme, pa time i društva u cjelini, ovisi o sposobnosti pojedinaca sa novim idejama, nadasve spremnim za timski rad.
Ono na što mi, ovdje, plediramo jeste nedostatak povjerenja među ljudima. Nepovjerenje je tim veće što je brže napredovanje. Pravila igre nameću- ako želite postići rezultat i napredovati u svakom pogledu- morate odbaciti savjest. Moral je u tom odnosu samo mislena imenica, a beskrupuloznost makijevalistička kategorija.
Jedan hadis nas upozorava: , „Kad se izgubi povjerenje onda očekuj Kijametski dan“. Ashabi upitaše: Kako će se to izgubiti povjerenje, Allahov Poslaniče? On odgovori: Kada se poslovi prepuste i daju onima koji nisu sposobni- onda očekuj Kijametski dan“ (El-Buhari).
Dakako da treba reagirati. Ne važe više one mudrosti da je ćutanje zlato i da pametniji popušta. Vrijeme je da sposobni i pametni progovore dok još imaju kome.