Sjećanje je ovog aprila bilo strukturalno i trezveno i na institucionalan način se apeliralo na nacionalnu i džematsku svijest o egzistencijalnim pojmovima, koji su nužno nastali tog bolnog i krvavog aprila. Islamska zajednica je ovoga puta, što se tiče kulture pamćenja i aktivnog sjećanja, stvar uzela u svoje ruke. Između ostalog, napisana je hutba na tu temu koju su bili dužni pročitati svi imami u domovini i bošnjačkoj dijaspori. Naravno, obraćali smo se bošnjačkim džematlijama. Govorili smo o državi, vojsci i policiji, o armiji koja je nastala u krvi i koja je bila presudna u odbrani naroda i domovine. Bez vojske i policije, da zaključimo, nema opstanka niti selameta.
No, dvadeset i četiri godine nakon nastanka egzistencijalnih pojmova, pojava i subjekata, danas u državi koja nije u potpunosti zaživjela na način kako je trebala zaživjeti, moramo biti svjesni i oprezni potencijalnih opasnosti, jer ta ista država, koja je svetinja Bošnjacima, i otac i mati, nikada ne smije postati brutalna policijska država. Jer, država, u tišini koja je prijeteća i pod raznoraznim izgovorima i krinkama, ne smije doći u situaciju, kao što već dolazi, da hapsi dokazane bh. patriote, da hapsi uspješne ljude u biznisu, namečući im optužnice i procese koji ih stubokom bacaju u glib. Dok se uspješan Bošnjak u biznisu opere teških optužnica i tereta koji mu se tovare, dok dođe sebi od svega toga, prođu godine a posao vrlo lahko odlazi u helać. Govorim prije svega o "malim" ljudima, našim džematlijama, koji su predmet istraga i bihuzura daleko od medijskih kamera i očiju javnosti. Ovaj tekst ništa ne sluti, on samo ukazuje na izvjesne potencijalnosti i opasnosti. Toga se naravno treba čuvati i Islamska zajednica te "male" procese treba pomno pratiti.
Maj koji je ispred nas, isto tako, obiluje važnim datumima. Pored mnogobrojnih, možda je najvažniji onaj datum u kojem je skoncentrisano pamćenje i sjećanje na rušenje banjalučke Ferhadije, jedne od najljepših (manjih) potkupolnih džamija iz osmanskog perioda, uopće. Dakle, govorimo o sedmom maju. Taj datum je zvanično označen kao Dan džamija. No, već sada iz Rijaseta, iz Uprave za vjerske poslove, imamo prijedlog da se ovaj dan preimenuje u Dan džamija i džemata. Jer, evidentno je da smo džamije gotovo u potpunosti obnovili, tu smo još i u plusu, u arhitektonskom smislu, ali nam fali ili moramo obnoviti ono što te džamije čini živim i stvarnim, a to je džemat, odnosno, džematlije. To je bolna situacija upravo u manjem bh. entitetu, gdje imamo obnovljenu džamiju ali ne i džemat. Nedostaje fluid. Gorivo. Život. To je živi džematlija.
No, u većem bh. entitetu, uglavnom je ova priča vezana za Federaciju BiH, nakon održanog Sabora Islamske zajednice u subotu 23.04. službeno je i završena priča u vezi paradžemata. Islamska zajednica je odradila svoj dio posla. Njima se, barem u dogledno vrijeme, neće više baviti. Bavit će se džematom i džematlijama koji je upravo i tvore, tj. čine. Za te je džemate odgovorna, nikako (više) za ove koji su odbili postati njenim dijelom. Zato je ta priča u ovom trenutku za nju završena.
Ali, i njeni džemati i džematlije se mogu podijeliti u dvije kategorije. Oni koji su prâve džematlije, čuvari svojih džamija i džemata, a tako i Islamske zajednice, slijede i slušaju svog imama - i oni koji samo klanjaju u tim džamijama. Ovi drugi se ponašaju u džamijama kao da su na autobuskim ili željezničkim stanicama. Samo čekaju svoj voz. Da odu. Ništa ih ne zanima šta god da se događa u džematu. Na namaz zadnji dolaze, a prvi odlaze.
Razlika među njima je ogromna. Kao između pčele i ose ili muhe. Pčela daje med.
Sada se Islamska zajednica treba potruditi da u njenim redovima, tj. saffovima budu pčele, uglavnom, a ose i muhe mogu biti samo kao incidenti ili izolovani slučajevi. To bi bio popriličan uspjeh. To je zapravo misija, to je proces kojem se mora posvetiti, a paradžematlije su svakako više nevažne.