Kristof Batler je to izrazio pojednostavljeno: “postmodernim se smatra nepovjerenje prema metanaracijama.” Na ovom tragu možemo propitivati tezu da li je moguće opravdati i da li uopće postoji tradicionalna uloga metanarativa koja omogućava društvenu legitimaciju ili autoritet “islamskog univerzalizma” kojim se tako često manipulira i na Istoku i na Zapadu. Islamski metanarativ ujedinio je podijeljeni Arabijski poluotok u 7. stoljeću i svoj utjecaj proširio na tada najvažnija područja svijeta. Današnji islamski narativ je dominantno povijesni koji je “ovladao” i metanarativom i tako umjesto pokretačke snage Ummeta pretvorio ga u taoca kojim su prožeta naša razumijevanja i tumačenja islama u posljednim desetljećima. Islamski metanarativ oslobađa ljude plemenskih, etničkih, jezičkih i drugih “formalnih” razlika, a povijesni, fragmentirani i partikularni narativ cementira i produbljuje razlike unutar Ummeta. Ovdje pod Ummetom mislimo na zajednicu vjernika koji slijede učenje Muhammeda, a.s.

Evo kako je Poslanik, a.s., primijenio metanarativ u praksi. U Ugovoru na Hudejbiji s mekkanskim idolopoklonicima, osim članova tog ugovora za koje su neki ashabi smatrali da su nepovoljni, pristao je da ne bude potpisan kao Božiji Poslanik nego kao Muhammed, sin Abdullahov. U proteklom mjesecu hidžretskog kalendara održano je niz manifestacija na kojima se vjerničkoj populaciji pokušalo približiti smisao Muhammedovog, a.s., poslanstva i misije.

Nema sumnje, muslimani dijele emocionalnu vezu s Muhammedovim, a.s., vremenom, imaju snažnu vjeru u Muhammedovo, a.s., poslanstvo i istodobno uslijed teških okolnosti u kojima žive “preskaču” i pokušavaju istisnuti iz pamćenja stoljeća dekadencije i povijesnu realizaciju islama, a pogotovo sadašnje vrijeme u kojem živimo. Zato je puno lakše govoriti o “islamskom metanarativu” negoli pokušati razumjeti okolnosti u kojima danas nastojimo slijediti naputke Poslanika, a.s., jer su muslimanska društva razapeta različitim ideologijama koje sputavaju njihov razvoj i napredak. Slijepa vjernost grandioznim, totalizirajućim mezhebskim i nacionalističkim uvjerenjima dovodi do velike represije i nasilja na Srednjem istoku i drugdje i nemogućnosti da se društva oslobode povijesnih i etničkih formi razumijevanja religije. Uslijed takvih razumijevanja velike ideje reformacije društva, kritičkog sagledavanja povijesnih promašaja i grešaka, demokratizacija društava i borba protiv privatiziranja religijskih i nacionalnih bogatstava i resursa ostaju nerealizirani san miliona ljudi.
Na primjeru bilo kojeg pitanja, napose Jerusalema, vidljiva je nemoć Ummeta i nacije. U našem slučaju i mi se zavaravamo da IZ spašava obraz naciji, usvajajući neobavezujuće rezolucije, jer država i politika nisu u stanju da se kroz institucije sistema bore za svijet u kojem će biti poštovano ljudsko dostojanstvo i predanost vrijednostima pravde. Božiji Poslanik je rekao: “Nije prosvijećen Ummet u kojem slabi ne mogu ostvariti svoja prava bez poteškoća.”