Sagledavanjem određenih izazova s kojima se suočavao reisu-l-ulema Džemaludin-efendija Čaušević, odnosno Islamska zajednica i Bošnjaci općenito, stječe se dojam da su neki isti izazovi i problemi još uvijek prisutni.

Sigurnost Bošnjaka i granice domovine

Nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, u čiji sastav je ušla i Bosna i Hercegovina, vlada je proklamirala ideal uspostave slobodnog i ravnopravnog naroda i narodnosti u Kraljevini, ali u praksi njen pasivni odnos prema svim stradanjima Bošnjaka pokazivao je neravnopravnost u Kraljevini. Vlada je obećavala zaštitu Bošnjaka i njihovog imetka, ali jedini problem bio je što u ugovoru o zaštiti zapisano nije bilo i institucionalno osigurano u stvarnom životu. Normativno i stvarno nije se podudaralo, pa se normativna ravnopravnost svih naroda u stvarnom životu pretvarala u realnu neravnopravnost. Vlast nije činila dovoljno da se spriječe sva krvoprolića, pljačke i nasilje nad Bošnjacima što je reisu-l-ulemi Džemaludinu Čauševiću, davalo povoda za javnu kritiku vlasti. Reisu-l-ulema je podržao stvaranje zajedničke države, ali je ubrzo uvidio opasnost hegemonističkih politika koje su bile opasnost po Bošnjake. Bošnjaci su bili žrtve napada, pljačke i ubistava u Bosni i Hercegovini, što su priznali i predsjednik Zemaljske vlade Anatasije Šola i zapovjednik srpskih jedinica u Bosni Stepa Stepanović. Reisu-l-ulema Čaušević je u toku i nakon Prvog svjetskog rata konstantno ukazivao na materijalne i sigurnosne probleme Bošnjaka koji su bili svakodnevna pojava u Bosni i Hercegovini. U današnjem kontekstu, od kraja agresije 1995. godine do danas Islamska zajednica ukazuje na materijalne i sigurnosne probleme s kojima se Bošnjaci suočavaju, naročito u manjem entitetu. Također, uz sigurnost Bošnjaka isto važan segment angažmana reisu-l-uleme Čauševića i Bošnjaka bilo je očuvanje granica BiH. Između Dva svjetska rata hegemonističke aspiracije Hrvatske i Srbije bile su usmjerene na prekrajanje granica BiH, na decentralizaciju i uklanjanje svakog političkog i vjerskog autoriteta iz Sarajeva, što je bio razlog da reisu-l-ulema Čaušević pod političkim pritiskom podnese i ostavku. Suvišno je detaljnije analizirati kakve su na snazi današnje namjere u prekrajanju granica BiH.

Briga o vakufu

Iako se nije nikada aktivno bavio politikom reisu-l-ulema Čaušević je bio primoran, zbog općeg stanja vjernika i Islamske zajednice, ulaziti u rasprave s vladajućom politikom inspiriranom srpskim nacionalizmom, ali i tražiti od bošnjačkih političara veći angažman u zaštiti prava i autonomije Islamske zajednice kao i vakufskog dobra. Stoga, uvidom u povijesne dokumente Mehmed Spaho kao poslanik i predsjednik Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) će voditi konstantnu borbu za prava Bošnjaka, ali i tražit će korektan odnos vlade prema važnoj instituciji Bošnjaka - Islamskoj zajednici, te povratak svih njenih vakufa i drugog imetka koji su korišteni u Prvom svjetskom ratu. Pored zahtjeva da se “povrate islamske zgrade, u kojima su vojnički ili civilni uredi, svojoj prvobitnoj svrsi” tražila se općenito zaštita svih muslimanskih ustanova i objekata. Iako reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević, kao vjerski službenik, i Spaho, kao političar, nisu zajedno istupali u zahtjevima zaštite Bošnjaka i IZ, njihovo zalaganje nije bilo u raskoraku. Njihovo prijateljstvo se odvijalo i u privatnom životu. U svojoj kući, Čaušević je često vodio razgovore sa Spahom i njegovim bratom Fehimom. Ova trojica Bošnjaka će nastojati da u svim prilikama osnaže jedinstvo Bošnjaka i ostvare njihova prava. U zahtjevima JMO je naglašavala vraćanje imetka, materijala, vakufa IZ, zakonsko regulisanje šerijatskih sudova, osiguranje autonomije IZ, kao i pomoć vlade vakufsko-mearifskoj upravi. Spaho se u svojim javnim nastupima, također, zalagao za socijalnu skrb imama. Bavio se i pojedinačnim slučajevima, npr. prilikom pomoći imamu Muhamedu Fejziću iz Pazarića ili nabavci besplatne karte za sve vozove u državi za reisu-l-ulemu Čauševića.

JMO je donošenje zakona o šerijatskim sudovima označavao kao “jednu od kardinalnih tačaka programa”. U današnjem kontekstu, bez obzira koliko se Islamska zajednica nastoji distancirati od politike, ona je primorana da saopćenjima, razgovorima pa i kritikama apelira na zaštitu Islamske zajednice i njenih dobara. Samo nepotpisivanje sporazuma s državom BiH te brojni otuđeni vakufi govore o odnosu vlasti prema Islamskoj zajednici i njenom nepovoljnom položaju u državi za koju se aktivno borila, te i danas djeluje apsolutno u skladu s državotvronom sviješću.