Printaj ovu stranu

Umjetnost nije za sergije

Autor: Maj 17, 2018 0

Dok jedni zatvaranje bh. galerija i muzeja smatraju znakom društvenog rasula i propadanje identiteta jedne države, drugi ne vide u tome ništa veći gubitak od zatvaranja jedne trgovine ili farme, naročito kada je riječ o umjetničkim galerijama koje su „precijenjene“.

U islamskoj tradiciji umjetnost ima značajnu ulogu koja u senzibilnom dodiru sa vjerskim osjećajem čini određene predmete i mjesta svetim. Sami pogled na kaligrafske izvedbe, mozaike džamija, levhe u privatnim prostorima, hareme, palače i vrtove, munare, kule i mahale u mnogim gradovima gdje su muslimani svoj istančani osjećaj za umjetnost dovodili do vrhunca, govori o ulozi umjetnosti kod muslimana. Islamski propisi dozvoljenih motiva u umjetnosti su jasni: bez oslikavanja likova i rasipničkog trošenja skupocjenih materijala. U definicijama umjetnosti možemo vidjeti da se radi o jednoj stvaralačkoj djelatosti koja ima za cilj na različite načine izraziti misli i osjećanja. Islam ne priznaje doslovno stvaralačku moć čovjeku jer „neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj“; „Postoji li, osim Allaha, ikakav drugi stvoritelj koji vas sa neba i iz Zemlje opskrbljuje?“ (Kur’an: Mu’minūn, 14., Fātir, 3.), već onu, uz Božiju dozvolu, mogućnost pravljenja ili mijenjanja određenih oblika na osnovu već datih, stvorenih materija koje je Bog stvorio: “Donosim vam dokaz (ājet) od Gospodara vašeg: napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava ptica.”; „Kad Allah kaže: “O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kad sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio: i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice stvorio (tahluku) i u nju dahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica;...” (Kur’an:  lu ‘Imrān, 49., Mā’ida, 110.). Čovjek samo uz pomoć već stvorenoga, od nečega, pravi, gradi, izvodi, izgrađuje, dorađuje, „stvara“ i onda kada napravi - postoji vrijeme kada je to napravljeno i kada će prestati trajati (postojati), dok se Allah u Kur’anu opisuje kao: „Onaj koji iz ničega stvara“;“ Onaj koji svemu daje oblik“; “ Prvi i Poslednji, Spoljašnji i Unutrašnji”. Ibn Kesir Allahovo stvaranje objašnjava: „Sve, osim Allaha, stvoreno je od strane Njega, postalo je i nastalo, stvoreno je nakon što nije bilo ništa, nakon nepostojanja, i Arš (Prijestolje), koji je iznad svih stvorenja, i ono što je pod zemljom, i ono što je između njih, i žive i nežive tvari - sve su to Njegova stvorenja, u Njegovoj vlasti, Njemu robovi, pod Njegovom silinom i svemoći, Njegovim nadzorom i voljom.“ Shodno kur’anskim ajetima : “Niko Mu ravan nije”; „Niko nije kao On!“, zaključujemo da niko, pa ni čovjek, nije kao On, stoga ne može kao On imati svojstva, poput svojstva stvaranja. Čovjek uz Božiju dozvolu i pomoć, od svijeta ideja i svijeta stvorenoga realizuje nešto u stvarnosti.

Ako ostavimo postrani politiku, šta, umjesto sergija, mogu obični građani (u ovom slučaju bh.muslimani) uraditi da se stanje promijeni?

Kada je Bog omogućio čovjeku realizaciju ili pravljenje, čovjek onda treba da pravi ono čime će zadovoljiti Gospodara, ono što je korisno za čovjekovu vjeru, život i druge ljude. Stoga, umjetnost je dozvoljena čovjeku samo ako je korisna. Naravno, pored opće koristi – duhovne ili materijalne koristi za sve ljude, postoji lična korist, odnosno mogućnost umjetničke realizacije u cilju lične materijalne koristi ili duhovnog oplemenjivanja. Svaka umjetnost od koje imamo koristi treba da nam bude važna, bez obzira da li se radi o slikama u Umjetničkoj galeriji, eksponatima u Zemaljskom muzeju itd. Mnogi umjetnost smatraju sinonimom za ljepotu, a ono što je lijepo vjernik voli. Allah je El-Džemil (Savršeno Lijepi). Poslanik a.s. nam kaže: „Allah je lijep i voli lijepo“ Muslim). “Ljepota je krajnje načelo i najviši cilj umjetnosti”, kaže J.W. Goethe, međutim za muslimana krajnje načelo i najviši cilj umjetnosti može biti samo ona ljepota koja nas oplemenjuje. Svaku umjetnost, koja nas oplemenjuje svojom ljepotom, treba da volimo i da se borimo kako bi što intezivnije i dugotrajnije utjecala na naše duše.

Bh. muslimani, pored koristi umjetnosti u osjećaju ljepote ili drugog ugodnog i vjerom dozvoljenog osjećaja, nalaze posebnu važnost u umjetnosti bh. galerija, muzeja, salona... Ta umjetnost je odraz i dokaz njihovog postojanja, tradicije, povijesti, kulture, civilizacijskog napretka. Stoga nije ni čudno kako je trenutno pitanje održivosti bh. institucija od nacionalnog značaja postalo tema i hutbi u džamijama. Jedni predlažu organizovanje sergija za pomoć muzejima i drugim institucijama, dok jedni smatraju da je ovo pitanje, problem političara, administrativnih rješenja, budžetskih procjena i trostranih dogovora. Bez obzira koliko plemenita ideja bila - bosanskohercegovačka umjetnost i kultura nisu za sergije, za jedan tip ne/mogućeg kratkoročnog rješenja! Ako ostavimo postrani politiku, šta, umjesto sergija, mogu obični građani (u ovom slučaju bh.muslimani) uraditi da se stanje promijeni? Mogu organizovati grupne posjete džematlija, polaznika mekteba, učenika medresa, studenata islamskih fakulteta našim muzejima, kako u Sarajevu, tako i diljem BiH. Da Islamska zajednica donese odluku: kako imam treba raditi na tome da nakon predavanja o našim učenjacima „odvede“ džematlije do rukopisa tih učenjaka; da mualim nakon tumačenja islamskog (šerijatskog) načina života u kući posjeti bosansku etno-sobu ili kućumuzej; da profesori sa učenicima i studentimanakon časova sociologije, historije i drugih predmeta posjete muzeje, Kulu Huseinkapetana Gradaščevića itd. Hoće li ovo riješiti sve probleme ugroženih institucija? Ne, ali će početi ustanovljavati jedan duh kulture, znanja, svijesti o svojoj prošlosti, umjetnosti, civilizaciji itd. Jer, ne zaboravimo da i zbog naše neposjećenosti ovim institucijama, zbog neznanja naše djece gdje je Vrandučka kula, koja je razlika između Historijskog i Zemaljskog muzeja ... sergije se moraju organizovati. Ljudi su glave gubili da spase ono što mi puštamo da se izgubi.

P.S.

Usput sa mnogim džematlijama, učenicima, studentima treba posjetiti najpoznatije

muslimanske objekte i spomenike u BiH, ali i Rijaset i njegove organizacione jedinice. Mnogi ljudi ne znaju ni koja je razlika između

Islamske zajednice i Rijaseta, a kamoli šta je Vjersko-prosvjetna služba ili mešihat.

Elvedin Subašić

Posljednje od Elvedin Subašić