Mjesec ramazan je odabrani mjesec u kojem je Bog Uzvišeni spustio Kur’an, odnosno započeo njegovo objavljivanje ljudima preko meleka Džibrila i posljednjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda,a.s. Često znamo kazati da je ramazan mjesec Kur’ana i da je poseban vid ibadeta upravo druženje s Kur’anom u ovom blagoslovljenom mjesecu. Slušamo njegovo učenje na mukabelam i teravijama, uzimamo mushaf češće nego u drugim mjesecima jer nas to ispunjava zadovoljstvom i najljepšim osjećajima. Naravno da tako i treba raditi. Međutim, valja se zapitati kakav je naš odnos prema Kur’anu? Da li više učimo Kur’an i slušamo njegovo melodično učenje ili ga čitamo na svome maternjem jeziku da bismo razumjeli njegove poruke i razmislili o onome što smo pročitali? Ili, da li mi, muslimani više pažnje posvećujemo sunnetu Božijeg Poslanika (hadisima) i Kur’an gledamo i razumijevamo kroz prizmu njegove interpretacije, dakle, sunneta ili hadisa? O tome je krajem proslog stoljeća pisao rahmetli Muhamed Gazali i upozoravao muslimansku omladinu ističući da Kur’an, kao neupitna Božija riječ, treba uvijek da bude na prvom mjestu i da se hadis ili sunnet ne smije stavljati u istu ravan sa Kur’anom. Uostalom, zato su učeni ljudi govor Poslanika,a.s, i označavali izrazom hadis, što znači (između ostalog) i nešto što je novonastalo u odnosu na Kur’an koji nije nastao i nije stvoren.

 Mnogi muslimani koji nisu dovoljno upućeni u osnovne islamske znanosti često nesvjesno izjednačavaju Kuran i hadis, nerijetko dajući prednost hadisu i njegovom izučavanja. Kao da smo Kur’an, kako veli akademik E.Duraković, verbalizirali i sveli na njegovo melodično učenje, zaboravljajući da je on primarno knjiga koja se čita, izučava, i kao takva uvijek nanovo razotkriva. Nekako mi čini da bismo mi trebali preispitati naš odnos prema Kur’anu kako bismo pokušali napraviti balans između ove dvije krajnjosti.Tačno je da je učenje i slušanje Kur’ana ibadet ili dobro djelo, ali Kur’an je, prije svega, knjiga koju treba iznova čitati. To se posebno odnosi na one kojima arapski jezik nije maternji jezik. Ovakva pitanja već duže vrijeme zaokupljaju moju pažnju.Moj boravak u Banja Luci i vrijedno iskustvo koje sam za ovih nekoliko godina života stekao potaknuli su me da ponovo pročitam djela Ive Andrića. Zanimalo me je kako ću ja doživjeti Na Drini ćupriju, Travničku hroniku ili Prokletu avliju, ali sada u pedeset i drugoj godini života? Kako on gleda na pravoslavce, katolike, muslimane, posebno nas Bošnjake, Bosance ili muslimane? To me je odvelo do Rusmira Mahmutćehajića i njegove knjige Andrićevstvo koju sam za nekoliko dana iščitao. Iako svako ima vlastiti pristup i odnos prema tekstu koji čita, ovdje ne nemam namjeru iznositi vlastiti doživljaj pročitanog teksta. Čitajući Andrićevstvo, pažnju mi zaokupiše autorovi prijevodi ajeta i hadisa, te nekih stručnih islamskih termina. Potražio sam i druge njegove knjige i došao do Malo znanja o drugome u muslimanskim vidicima. Tu sam našao da autor din ili vjeru prevodi kao dug, islam kao mirenje, muslim (an) kao miritelj, izraz kafir (nevjernik) kao pokrivatelj, dakle, ne kao nevjernik, i ostao prijatno iznenađen. Naravno, moglo bi se diskutovati o nekim njegovim interpretacijama, ali valja priznati da njegov pristup zavređuje posebnu pažnju.