Tokom 2025. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je ukupno 11 optužnica za ratne zločine. Ovaj podatak izazvao je nezadovoljstvo udruženja koja okupljaju porodice žrtava, naročito iz reda bošnjačkog naroda, ali i šire javnosti, pri čemu se kao dodatni problem kontinuirano ističe praksa da se optužnice podižu u završnim danima kalendarske godine. Takav vremenski obrazac, prisutan već više godina, ostavlja utisak administrativnog ispunjavanja godišnjih normi, a ne sistemskog i kontinuiranog rada na procesuiranju najtežih krivičnih djela.

Iako se može postići širok konsenzus da je broj od 11 optužnica izrazito nizak u odnosu na razmjere i sistematičnost zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, analitički pristup nalaže da se pitanje odgovornosti ne reducira isključivo na rad Tužilaštva. Naime, iskustva iz domaće i međunarodne prakse jasno pokazuju da uspješno procesuiranje ratnih zločina predstavlja proces koji podrazumijeva funkcionalnu sinergiju institucija, svjedoka, vještaka, udruženja žrtava i šire društvene zajednice.

Pravosuđe bez šire društvene podrške

U tom kontekstu, izuzetno bi bilo instruktivno kada bi se mogla sagledati struktura saradnje između tužilaca i vaninstitucionalnih aktera tokom godina. Iako je razumljivo i nužno da identitet saradnika ostane zaštićen, sama činjenica ko kontinuirano doprinosi, a ko ostaje izvan procesa, otkrila bi duboki raskorak između javnog diskursa i stvarnog angažmana. Dosadašnja praksa ukazuje na paradoksalnu pojavu da su određeni pojedinci i grupe koji su najglasniji u javnom prostoru, naročito na društvenim mrežama, često potpuno odsutni iz konkretnih istražnih aktivnosti jer se stvarna saradnja odvija tiho, bez medijske vidljivosti i lične promocije.

Javni aktivizam bez forenzičke odgovornosti

Posebno zabrinjava činjenica da određene kategorije potencijalnih svjedoka i saradnika sistematski izbjegavaju saradnju s Tužilaštvom. Riječ je, prije svega, o osobama koje su više puta pozivane da svjedoče, ali koje se iz nerazjašnjenih razloga ne odazivaju, iako su istovremeno izuzetno aktivne u javnom prostoru, gdje ratne zločine tematiziraju kroz lične interpretacije i emocionalno intonirane narative. Rad s Tužilaštvom, za razliku od javnog aktivizma, zahtijeva preciznost, dosljednost, poznavanje konteksta i spremnost na suočavanje s unakrsnim ispitivanjem, pri čemu izostaje bilo kakva javna afirmacija.

Dodatni problem predstavlja ograničena dostupnost kvalifikovanih vještaka. Iako postoje stručnjaci sposobni da s naučnog i metodološkog aspekta rasvijetle ključna pitanja, dio njih odbija angažman zbog straha od agresivne strategije odbrane, profesionalnog izlaganja ili čak nezadovoljstva visinom honorara.

Ne treba zanemariti ni svjedoke koji iz logističkih ili ličnih razloga odbijaju dolazak pred Sud, naročito one koji žive izvan Bosne i Hercegovine. Slični problemi evidentirani su i tokom procesa prenosa predmeta s međunarodnog na domaći nivo, kada je veliki broj svjedoka, zbog protoka vremena i promijenjenih životnih okolnosti, postao nedostupan ili nezainteresovan za učešće u postupcima.

Posebnu kategoriju čine pojedini samozvani „borci za istinu i pravdu“koji, pozivajući se na navodne sigurnosne prijetnje, izbjegavaju svjedočenje, dok istovremeno kroz takav narativ dodatno jačaju vlastiti društveni status. Ovakav obrazac ponašanja dugoročno doprinosi delegitimizaciji sudskog procesa i pretvaranju pravde u simbolički, a ne pravni koncept.

Na kraju, postoje i autori koji su u vlastitim publikacijama svjesno ili nesvjesno dramatizirali događaje, uvećavali brojke ili pojednostavljivali kompleksne okolnosti, te danas izbjegavaju sudsko svjedočenje iz straha da će biti suočeni s kontradikcijama. Takvi primjeri su zabilježeni i u ranijim postupcima, gdje je razlika između publicističkog i forenzičkog diskursa postala očigledna i pravno problematična.

Sve navedeno upućuje na zaključak da pitanje procesuiranja ratnih zločina u Bosni i Hercegovini ne može biti svedeno na odgovornost jedne institucije. Ono predstavlja test institucionalne zrelosti, ali i kolektivne spremnosti društva da istinu i pravdu premjesti iz sfere deklarativnog zalaganja u zahtjevniji, često neugodniji prostor formalnog pravosuđa.