Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača ili 63,6 posto građana s pravom glasa, a od tog broja 99,7 posto glasalo je za nezavisnost. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta 1992. godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.  

Nažalost, građani Bosne i Hercegovine, zbog agresije koja je uslijedila, nisu imali vremena razvijati slavljenički model za ovaj dan, te se uz 1. mart najčešće sjećamo žrtava koje su svoje živote dali u borbi za domovinu. U godinama nakon agresije, obilježavanje Dana nezavisnosti je postalo važan politički i društveni događaj u Bosni i Hercegovini iako forma ravnopravnosti naroda i građana za koji je 1. marta 1992. godine glasalo nešto više od dva miliona ljudi još uvijek nije postignuta na njenoj cijeloj teritoriji, slično kao što još uvijek nije postignuta puna saglasnost o datumu njegovog obilježavanja. 

U nekim drugim zemljama ovaj dan je nacionalni podsjetnik na vrijednosti na kojima počiva država i važnost iskazivanja patriotizma prema domovini. U tim zemljama državne institucije na ovaj dan podstiču patriotska osjećanja pokazujući da su i same te institucije zaštitnici vrijednosti na kojima domovina počiva. Čini se da se kod nas ovaj dan čuva za paradiranje i deklarativno isticanje važnosti nezavisnosti zemlje, a ne za isticanje programa koji bi u sadržinskom smislu pokazali da se državničkim odnosom prema građanima čuva domovina. 

Naša država danas ima najveću potrebu za političkim djelovanjem koje će odražavati vrijednosti i principe na kojima počivaju i na kojima su odbranjeni njena nezavisnost i teritorijalni integritet. Ne samo deklarativnim prisjećanjem na one koji su u njene temelje položili svoje živote, nego odgovornim sjećanjem koje podrazumijeva razvojne planove za generacije o kojima zavisi budućnost države. Na ovaj dan iskazivanje patriotizma bi trebalo biti sadržano u podsjećanju na uspjehe državnih institucija na polju sigurnosti, ekonomije i obrazovanja. Umjesto toga državne institucije i ljudi koji ih vode nude nam paradiranje, licemjernu zabrinutost i isprazne fraze o izazovima s kojima su se morali programski baviti i gdje su morali postići neke rezultate. Takva je i često ponavljana, skoro patetična fraza o tome kako nam državu napuštaju mladi. Iako je danas, u regionalnim pa i svjetskim ekonomskim tokovima, konstanta da mladi migriraju i to je neumitan proces, pošteno bi bilo kazati da su kod nas, ali i u regionu migracije mladih najvećim dijelom rezultat odnosa države prema njima, a ne odnosa mladih prema domovini. 

Stoga, kada danas obilježavamo ovaj veliki i značajan datum u modernoj povijesti Bosne i Hercegovine važno bi bilo vidjeti koliko se patriotizam pokazuje u našim državnim politikama, političkim programima i drugim ravnima našeg institucionalnog društvenog života te u odnosu prema mladima.  Odnosno, koliko radimo na tome da mladim i obrazovanim ljudima u zemlji i dijaspori – koji su tamo otišli u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu ili poslije  – pokažemo da se njihova patriotska osjećanja prema domovini ozbiljno uzimaju u obzir, a to znači da se ugrađuju u političke, privredne i sve druge društvene i kulturne projekte. 

Činjenica je da smo mi država iz koje je u posljednjih 25 godina značajan broj stanovnika otišao u druge zemlje. Prema toj činjenici se možemo odnositi tako da potičemo atmosferu straha i nesigurnosti te prebacujemo odgovornost ili joj možemo prići odgovorno, nastojeći je pretvoriti u komparativnu prednost za dugoročnu stabilizaciju i razvoj naše zemlje. U ovom slučaju nisu najvažnija pitanja kada, kako i zašto se dogodilo da danas veliki broj naših građana, posebno mladih, živi izvan granica svoje zemlje, nego je važnije pitanje kako da osmislimo ideje, programe i politike u kojima ćemo one ljude koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu, njihovu energiju, iskustva i znanja uključivati i vezivati u naše razvojne projekte. Pitanje je, dakle, imamo li dovoljno volje i spremnosti za politike u kojima će se mladima pružiti prilika da se prema Bosni i Hercegovini odnose kao prema domovini. Institucije Bosne i Hercegovine, pa i političke stranke, bi trebale osmišljavati kreativne programe da te ljude uključuju. Jer za uključenost i sudjelovanje danas je potrebno i dovoljno biti u zajedničkoj mreži i projektima. Znamo i to da mnoge druge države imaju raseljene stanovnike i dijasporalne zajednice im predstavljaju veliku komparativnu prednost. Ovdje možemo dodati da, u granicima datih mogućnosti, Islamska zajednica pokušava povezivati naše ljude putem svojih džemata, održavati veze s njima i jačati njihovu svijest o domovini, ali to nije dovoljno. Potrebno je da i druge institucije iznađu načine i modele efikasnijeg djelovanja u odnosu na bosanskohercegovačku dijasporu. 

Zato, zbog onih koji su izglasali nezavisnost Bosne i Hercegovine, zbog onih koji su svojim životima tu nezavisnost odbranili i zbog onih koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom protokolarno i pozersko obilježavanje Dana nezavisnosti predstavlja vrijeđanje građana.