Tradicijsko-običajni musliman kako napisa Hajrudin Hromadžić u tekstu o natuknicama o bosanskom humoru i vicevima. Ovaj autor žali za tim humorom, jer u njemu ne vidi nikakav ideološki konstrukt. “I ne mislim, danas, da je najvažnije problemsko pitanje pritom je li takva raširena sklonost Bosanaca bila rezultat neke preuzete autostereotipizacije i/li pounutranjenog kompleksa manje vrijednosti spram Srba, Hrvata i Slovenaca u jugoslavenskoj državnoj zajednici i njenom multinacionalnom i multikonfesionalnom društvu. Važnijim mi se čini zagovarati stav da je tu bilo riječi o dosta izvornom, štoviše izvrsnom potencijalu jedne male, ali autentične kulture koja je znala zbijati šale sama o sebi i pritom se tome iskreno smijati.” „Naravno, tradicijsko-običajni muslimani“ mnogo toga ne vide kao ideološki konstrukt, jer su generacije u takom blaženom mentalnom ozračju proveli godine u Jugoslaviji sve do 1992. godine.

Tako se region desetljećima smije priglupim Bosancima dok oni sami žele to biti: zabava za kulturnu elitu bivše države. No, ako bismo razmotrili daje li se povoda vicevima potrebna je ozbiljna analiza. Kao prilog tome jeste i jedno pitanje: kako opisati mentalitet  naroda koji kupuje karte za postbajramski koncert Lepa Brene koja je tokom agresije na Bosnu (s) agresorima pjevala, koji kupuje proizvode u pekari Manja u kojoj vlasnik ne samo da hvali ratne zločince nego i  uredno za svoju braću muslimane u centru Sarajeva potura pekarske proizvode sa svinjetinom, kako su krajem marta pokazali nalazi Federalnog veterinarskog inspektorata, o čemu su mediji izvijestili? Ne radi to cijeli narod, već dovoljan broj pojedinaca koji nije kao u vicevima, ali se zdušno trudi da budu.