- model državne crkve (Engleska, Danska, Finska),
- takozvana “stroga” odvojenost crkve od države (Francuska, Nizozemska, Irska)
- i takozvana “odvojenost-saradnja” (Njemačka, Belgija, Austrija, Španjolska, Italija…).
Njemački Osnovni zakon (Grundgesetz, skraćeno GG) koji je usvojen 1949. godine, štiti slobodu pojedinca i njegovo dostojanstvo. Taj zakon garantuje jednakost svih pojedinaca pred pravdom, bez obzira na rasu, porijeklo, jezik ili vjeru.Takođe garantuje pravo na slobodu vjere, savjesti i slobodu vjerskih i ideoloških orijentacija.[1]
Njemačko pravo koje uređuje odnose države sa različitim religijama se zove Kirchenrecht (Crkveno pravo) ili Religionsverfassungsrecht (Religijsko ustavno pravo) koje je zasnovano na vajmarskom Ustavu iz 1919. godine. Ovo pravo poštuje slobodu savjesti i vjeroispovijesti pojedinaca i vjerskih zajednica. Pogodnosti koje proistječu iz zakonodavstva o vjerskim pitanjima uživaju sve vjere, što znači da nisu rezervirane samo za kršćanske crkve. Doduše, u praksi su stvari malo složenije jer neke vjerske zajednice nailaze na više teškoća nego druge u pronalaženju svoga mjesta u okvirima koje nudi zakonodavstvo o vjerskim pitanjima.
U skladu s odredbama Osnovnog zakona, sve ovlasti koje ne pripadaju izričito djelokrugu saveznih vlasti pripadaju pokrajinama koje, prema tome, imaju vlastitu jurisdikciju. U tom su smislu savezne pokrajine nadležne za uređivanje pravnih odnosa s vjerskim zajednicama (čl. 70. st. 1). Ta njihova isključiva nadležnost, koja omogućuje da ustav svake pokrajine sadržava vlastite odredbe kojima se uređuju odnosi s crkvom, ostvaruje se uz puno uvažavanje temeljnih načela koja precizira čl. 140. Osnovnog zakona. Savezne pokrajine imaju punu slobodu djelovanja pod uvjetom da ne krše zahtjeve Osnovnog zakona.
U središtu njemačkog prava kojim se uređuju odnosi države i crkve jest načelo institucionalizirane saradnje vjerskih zajednica i države koje najbolje dolazi do izražaja u priznavanju vjerskim zajednicama statusa korporacija pravnog tijela. Status vjerskih zajednica kao pravnih tijela u središtu je njemačkog prava koje uređuje odnose države i crkve. Vjersku zajednicu sa statusom pravnog tijela kako navodi T. Raumbaud[2] možemo defnirati kao: „zajednicu koja, iako nije uključena u državnu upravu i ne obavlja državne zadaće, uživa prerogative pravnog tijela i u tom smislu raspolaže “javnim ovlastima.”[3]
Priznavanje statusa korporacije pravnog tijela u nadležnosti je saveznih pokrajina. U nekim su pokrajinama za to nadležne zakonodavne vlasti (Bremen, Sjeverna Rajna-Zapadna Falačka), a u drugima tijela upravne vlasti. Priznavanje tog statusa može biti predmet zakonske odredbe (Rechtsverordnung), kao u Hamburgu, odgovarajuće odluke pokrajinske vlade, kao u Berlinu ili Donjoj Saskoj, ili naprosto odobrenja ministra koji je nadležan za odnose s vjerskim zajednicama, kao u Bavarskoj.
Muslimani kao i sve ostale religijske zajednice uživaju sva prava koja su zagarantovana u Osnovnom zakonu (GG), a to uključuje jednakost svih pojedinaca pred pravdom, kao i pravo na slobodu vjere i savjesti, slobodu vršenja vjerskih obreda, slobodu iznošenja svojih stavova u medijima, pravo na udruživanje i osnivanje zajednica, građenje vjerskih objekata, ukopavanje umrlih u zasebnim grobljima ili posebnim parcelama gradskih grobalja i dr.
Poseban problem za muslimane u Njemačkoj predstavlja pitanje priznavanja islamskih zajednica kao vjerskih zajednica i dodjeljivanje statusa korporacije javnog prava. Vajmajerski ustav iz 1919. godine nije tretirao muslimanske skupine, koje su se tek poslije Drugog svjetskog rata počele da pojavljuju u njemačkom društvu i koje su način svog organizovanja preuzele iz zemalja porijekla. Ovaj način organizovanja koji se zadržao i do dan-danas nije jednoobrazno ustrojen niti ima strogu hijerarhiju poput crkava, nego se radi o vjerskim zajednicama i krovnim organizacijama koje se djelomično ponovo spajaju u nadkrovne organizacije.
Zadobijanjem statusa korporacije javnog prava muslimani bi imali pravo da budu oslobođeni poreskih obaveza, da službenici islamskih zajednica budu tretirani kao državni službenici, da direktno budu nadležni za vjeronauku, kao i da budu nadležni za mezarja. Religijske zajednice koje su postojale u vrijeme donošenja Ustava 1949. godine, odnosno nekoliko kršćanskih crkava, automatizmom su preuzele taj status, dok su ostale mogle tražiti takav status. Do sada je takav status stekla jevrejska a zatim i behaijska zajednica u 2013. godini. Pravni osnov za dodjelu statusa korporacije javnog prava proizilazi iz člana 140. Osnovnog zakona. Shodno ovom članu, vjerske zajednice ostaju korporacije javnog prava, ukoliko su ranije bile takve. Ovo se odnosilo na kršćanske crkve, takozvane stare korporacije. Za ostale vjerske zajednice primjenjuje se član 137. stav 5. vajmajerskog Ustava (WRV) koji glasi: “Druga vjerska društva trebaju na njihov zahtjev dobiti jednaka prava ako garantuju trajnost njihovim ustavom i brojem njihovih članova. Ako se nekoliko takvih vjerskih društava javnog prava udruži i formira krovnu organizaciju, onda je krovna organizacija javno-pravno tijelo.
Status korporacije javnog prava osigurava širok opseg prava, kao što su pravo na prikupljanje takse od članova zajednice, pravo nominiranja članova u vijeća javnih emitera itd. Tako opsežan nivo prava zahtijeva jasnu organizacionu strukturu, uključujući transparentne procedure za donošenje odluka i pouzdana tijela koja mogu autentično i autoritativno donositi odluke.
Osnovni ustavni problem islama u Nemačkoj je kako navodi J. Kunze: „nedostatak samoorganizacije muslimana“. Takođe navodi da islam u svojoj klasičnoj formi, ne poznaje javno-pravna tijela, kao što ne poznaje vjerske zajednice u smislu personalnih udruženja. Islam tradicionalno ne poznaje vjerske zajednice u smislu pravnih kadrova. Ne postoji ni jedna rukovodeća struktura koja se može uporediti sa kršćanskim crkvama, niti postoji primjer koji deluje kao posrednik između vjernika i Boga. Ipak, čak i u islamu, vjera nije potpuno izolovana, već se praktikuje u zajednici. Zbog toga što je diskutabilno da li su razne grupe muslimana u Njemačkoj religijske zajednice u smislu Osnovnog zakona, trebalo bi ih sa oprezom nazivati “vjerske zajednice”.[4]
Organizirani muslimani su članovi džamijskih udruženja (zajednica) koja su organizovana uglavnom kao registrovana udruženja građana i koja podliježu pod Zakon o udruženjima (Vereinsrecht).
Njemački pravni sistem poznaje dvije kategorije sa različitim značenjima: religijska zajednica (Religöse Gemeinschaft) i religijsko udruženje (Religiöser Verein). Religijska udruženja se organiziraju po pravnim odredbama o građanskim udruženjima, prema njemačkom građanskom zakonu (Deutsches Vereinsrecht ).[5] Na temelju tog zakona, oni postaju sposobni da vrše svoja zakonska prava. Priznavanjem muslimana kao vjerske zajednice bi pitanja vjerskih muslimanskih praznika, ukopavanja umrlih, i pitanje dušebrižništva bilo regulisano putem zakonskih akata.
Jedan od problema koji stoji na putu priznavanja muslimanskih zajednica kao vjerskih zajednica jeste broj članova. Muslimani su članovi određenog džemata koji su organizovani kao registrovana udruženja. Islam u sebi nema posebne strukture i forme organizacije, jer svi muslimani podilaze pod sveobuhvatnu islamsku zajednice “Ummet”, koja objedinjuje sve muslimane u zajedničkom ostvarivanju vjerskih dužnosti.
Ako postoji članstvo u džematu, onda je ono validno samo za jednu osobu u porodici. Preostali članovi porodice pravno gledajući nisu članovi džemata, jer je najčešće samo glava porodice nosilac članstva za cijelu porodicu. Iz tog razloga, brojevi članova i brojevi posjetilaca u petak (na džumi namazu) se drastično razlikuju kao i broj „zvaničnih“ i „nezvaničnih“ članova. Za korporaciju javnog prava je nužno da broj članova bude vidljiv u registru ili imeniku članova koje član a ko ne.
Nepriznavanje islamskih vjerskih zajednica u Njemačkoj je više političke prirode nego stvarni pravni problem. Negiranjem statusa vjerske zajednice islamskim zajednicama se uskraćuju važna prava i privilegije, dok bi njenim priznavanjem koristi imale ne samo islamske vjerske zajednice, već i sama zemlja. Time bi se dao jasan znak protivljenja islamofobiji, odbacivanje predrasuda i istinska želja za integracijom muslimana. Štaviše, to bi predstavljalo do sada neuporedivu priliku, jer bi kroz ovaj čin muslimani mogli da se identifikaciju sa državom u kojoj žive i rade.
[1] Član 4. stav 1. Ustava glasi: “Sloboda vjerovanja i savjesti i sloboda izražavanja religijskog ili filozofskog uvjerenja su nepovredivi”. Stav 2. glasi: “Zagarantirano je neometano prakticiranje religije”. Grundgesetz für die Bundesrepublik Deutschland, (Njemački Osnovni zakon za saveznu republiku Njemačku, str. 14-15., 2007.
[2] Thierry Rambaud, profesor javnog prava na Sveučilištu Paris Descartes i na pariškom Institutu političkih nauka (Sciences Po), stručni savjetnik Vijeća Europe, bivši član Stručnog povjerenstva za odnose religije i javnih vlasti francuskog Ministarstva unutarnjih poslova.
[3] Thierry Rambaud, Odvojenost crkve od države u Njemačkoj i Francuskoj: komparativna analiza. Tekst je izvorno objavljen u časopisu Société, droit et religion (2011, 2), Tekst je s francuskoga preveo Željko Klarić.
[4] Johannes Kuntze, Bürgerliche Mitgliedschaft in Religionsgemeinschaften, (Građansko članstvo u vjerskim zajednicama), Universitätsverlag, Göttingen 2013, str. 327.
[5] Amir Karić, Znakovi vremena, Sarajevo, 2010. Vol. 13, broj 50, str. 202.
