Na euforiju koja je zavladala nakon rušenja Husnija Mubaraka već se odavno zaboravilo. To je otvorilo put uspostavi diktatorske Sisijeve vladavine, koju legitimiraju sudije imenovane u Mubarakovo doba i provodi vojska koja iza sebe ostavlja trag krvoprolića i represije.
Prisjetimo se avgusta 2013. i masakra nad 817 civila na Trgu Rabaa. Vojska je – prema jednom velikom istraživanju Human Rights Watcha – „sistematski i namjerno ubila uglavnom nenaoružane demonstrante na političkoj osnovi“ u akcijama koje se „vjerovatno mogu ocijeniti kao zločin protiv čovječnosti“. U izvještaju je preporučeno da „se na odgovornost pozovu viši egipatski sigurnosni funkcioneri“ – uključujući Abdel Fataha al‑Sisija, u to vrijeme egipatskog ministra odbrane, a sada predsjednika, najodgovornijeg za ulogu vojske u masakru na Trgu Rabaa.
Uhapšeno je i zatvoreno oko 40.000 Egipćana, ne samo pripadnika Muslimanske braće, već i drugih znamenitih disidenata. Mnogi su podvrgnuti batinanju, mučenju, silovanju i uskraćivana im je neophodna medicinska pomoć. I drugi kritičari režima su javno žigosani kao špijuni ili navodni simpatizeri terorista, pa su otpuštani s posla, konfiskovana im je imovina i zatvarani bankovni računi.
Iako su organizacije za ljudska prava dokumentovale i obznanile ova masovna kršenja ljudskih prava, mnoge vlade su reagirale šutnjom ili nemušto. SAD i EU su izrazile zabrinutost i nezadovoljstvo, ali su se uzdržale od energičnije osude. Nepojmljivo je da je Obamina administracija odbila to što je Sisi vlast oduzeo vojnim putem nazvati državnim udarom. Bez obzira na to što nemilosrdnu Sisijevu upotrebu nasilja i terora i kršenja ljudskih prava, državni sekretar Kerry je čak izjavio da je Sisijev Egipat na putu ka demokratiji.
Doima se da SAD i EU ne mogu ili jednostavno ne žele uvidjeti da se u Kairu oglušuju o njihove mlake diplomatske inicijative. U međuvremenu, jačaju svoje veze sa onim istim zaljevskim režimima koji su finansijskom podrškom i diplomatskim pokrivanjem omogućili Sisijevom režimu da potopi sve demokratske nade u Egiptu. Dok demokratske države i korporacije potpisuju unosne ugovore sa nekim zaljevskim režimima, uspostavljaju centre za antiterorizam i pokreću inicijative u ime borbe protiv ISIS‑a i terorizma, ti isti njihovi saveznici Sisiju, prihvatajući ga i aktivno podržavajući, daju pokriće koje mu je trebalo da uguši svaki demokratski impuls i da i dalje stvara onu istu ogorčenost koja dovodi do terorizma.
Fatalna greška prema Egiptu desila se poslije državnog udara: SAD i EU su pribjegle konvencionalnoj mudrosti da je podrška diktatorskim režimima najbolja garancija stabilnosti. Ne samo da je ova politika u suprotnosti sa zapadnim principima i vrijednostima samoodređenja, demokratije i ljudskih prava, već sigurno dovodi do nestabilnosti. Podrška diktatorskim i represivnim režimima kao što je egipatski i drugi, podriva i regionalnu sigurnost i sigurnost Zapada i važno je ISIS‑ovo oruđe za vrbovanje. Ako smo išta naučili iz posljednjih petnaest godina, to je da represija rađa nasilje upereno ne samo protiv onih koji represiju direktno provode, već i protiv onih koji su joj pokrovitelji, finansiraju je i omogućuju. Autoritarizam – koji ni u kom slučaju nije rješenje za Bliski istok – zapravo je pravi problem.
cns.ba/acmcu.georgetown.edu