Izabrana djela Dževada Karahasana je zbirka koja sadrži 10 knjiga: Sara i Serafina, Izvještaji iz tamnog vilajeta, Kuća za umorne, Kraljevske legende, Noćno vijeće, Istočni diwan, Knjiga vrtova / O jeziku i strahu, Šahrijarov prsten, Što pepeo priča i zbirku eseja Dnevnik selidbe.
O knjigama
Sara i Serafina– Radnja romana Sara i Serafina odvija se između ruševina opkoljenog Sarajeva, gdje jedan profesor književnosti preuzima zadatak da pomogne kćerki jedne žene, Sare i njenom vjereniku da pobjegnu na Zapad. Sa stanovišta teme kojom se bavi, koliko i u pogledu pripovjedačke tehnike koju je autor odabrao, ovaj roman bi se mogao smatrati atipičnim u odnosu na cijeli Karahasanov opus i njegovu poetiku. Ipak, simbolizam žita kao ovdje prisutan motiv, kao i poplava svjetlosti koja prodire kroz pukotine ratne realnosti, te na koncu podvojenost žene prema kojoj pripovjedač osjeća snažne simpatije i neku vrstu zagonetne fascinacije, sugeriraju da se i u ovom slučaju nalazimo na tlu drevnih ezoterijskih tradicija iz kojih Karahasanova književnost crpi nadahnuće.
Izvještaji iz tamnog vilajeta– U ovoj tematski raznorodnoj zbirci pripovijedaka su se na najubjedljiviji način susreli prozaik odan klasičnim principima naracije i esejist sklon promišljanju temeljnih pitanja ljudske egzistencije iznad razine uobičajenih pojednostavljenja. Knjiga otvara pitanje da li je književnost jedino što nam preostaje da se osvijestimo i pristanemo na kompleksnost svijeta u kojem živimo, kompleksnost koja izmiče konstatacijama poput one o Bosni kao „zemlji mržnje“ koju imamo kod Andrića i Karahasana, u „njihovim pismima“.
Kuća za umorne– Iako konstruirana kao zbirka pripovijedaka, svaka zasebna priča unutar ove knjige predstavlja element unutar višeslojne cjeline koju objedinjuje jedna zajednička tema i prastari književni motiv – motiv ukletih ljubavnika. Utoliko je simboličan okvir ovim pričama zapravo slika prvobitnog raja iz kojeg smo, prema religijskim predanjima, na početku vremena protjerani i u koji se, premda uzaludno, tokom života nastojimo vratiti.
Kraljevske legende– Prvobitno objavljena 1980. godine, ova zbirka pripovijedaka pripada etapama ranog književnog razdoblja Dževada Karahasana, a riječ je o djelu u kojem je na najizražajniji način progovorila autorova duboka fascinacija izgubljenim svijetom kršćanskog srednjovjekovlja.
Noćno vijeće– Ovaj je roman situiran u istočnu Bosnu, a radnja romana događa se 1991.godine, neposredno prije početka agreswije na BiH u kojoj će ponovo teško stradati fočanski Bošnjaci. Karahasanu je tuđa jeftina politizacija i površna pripovjedačka efektnost; stoga on ne prikazuje izravno taj sukob kao jednostavnu borbu Dobra i Zla, već preko glavnog lika Simona, porijeklom Srbina, povratnika iz inozemstva, analizira stanje duhova u gradiću nad kojim se nadvija prijetnja tragičnog sukoba. Kao svojevrsni narativni okvir romana poslužio je obrazac kriminalističke proze, ali Karahasan demonstrira svoju erudiciju i životnu mudrost kroz elemente filozofičnosti i psihoanalitičnosti.
Istočni diwan– Odabravši jednog od klasika europske književnost, Goethea, za sugovornika, istovremeno smjestivši detektivski priču – plod zapadnjačkog racionalizma – u samo srce islamske kulture, Karahasan je, kao rijetko koji savremeni pripovijedač, uspješno i isključivo književnim sredstvima sintetizirao iskustvo pripadanja svijetu Zapada koliko i svijetu Istoka.
Knjiga vrtova / O jeziku i strahu– Premda obilježavaju različite etape u književnom razvoju Dževada Karahasana, knjiga „O jeziku i strahu i Knjiga vrtova“ podjednako su važan uzorak za razumijevanje opsesivnih tema ovog autora, koliko i nesumnjivo relevantan doprinos savremenim tokovima europske esejistike. Dok je knjiga „O jeziku i strahu“ napravila temeljitu inventuru strahova koji determiniraju situaciju modernog čovjeka u njegovoj vlastitoj epohi, Knjiga vrtova se, iskoračivši izvan zvaničnih granica europske kulture, upustila u potragu za prostorom susreta svjetova.
Šahrijarov prsten– Tehnika okvirne priče, kompleksna struktura ogledala u kojoj se sudbine svih likova Šahrijarovog prstena međusobno odražavaju i komentiraju, kao i ideja da je pripovijedanje živototvorni princip u službi odgađanja konačne smrti, trag su utjecaja Hiljadu i jedne noći na pisca ovog romana.
Što pepeo priča- Iza korica jedne knjige smještena su tri dijela, prvi Sjeme smrti, drugi Utjeha noćnog neba i treći Miris straha. Svi naslovi su simbolični i nose određenu mistiku i poruku. Glavni junak Omar Hajam u romanu je nazvan hakim, što u prijevodu znači čovjek znanja. On je autentičan znanstvenik, on je biće koje vječito postavlja pitanja, ali ne nalazi odgovore u svijetu gdje svi podmeću svoju istinu. Radnja romana događa se uglavnom u Isfahanu. Godinama ga je Karahasan proučavao i zaista ga je vjerodostojno predstavio. Stoga je roman Što pepeo priča himnaživotu i himna ljubavi.
Dnevnik selidbe– Ova knjiga je djelo duboko promišljene, a po svemu sudeći i najintimnije Karahasanove esejističke refleksije o periodu rata i opsade Sarajeva, kada se jedan grad preselio u vječnost, a njegove ruševine posvjedočile o propadanju tekovina europskog humanizma, ako ne i europske kulture kao takve. Po implikacijama s kojima nas suočava izrazito analitična i lucidna, s druge strane opet prodorno emotivna, ova knjiga zaslužuje čitatelja koji je i sam spreman upustiti se u razloge zbog kojih gradovi poput Sarajeva više nisu mogući u stvarnosti suvremenog svijeta, razloge zbog kojih će, jedan po jedan, biti žrtvovani u simbole.
Karahasan je rođen 1953. godine u Duvnu, gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Nakon toga u Sarajevu studira komparativnu književnost i dramaturgiju, te je i danas omiljeni profesor na tim odsjecima Filozofskog fakulteta i Akademije scenskih umjetnosti. U akademskom pogledu profesor Karahasan je postigao veoma značajne rezultate, te je dao ogroman doprinos proučavanju književnosti, a posebno sa akcentom na dramaturgiju. U jednom periodu svoga života, od 1986. do 1993. godine, Dževad Karahasan je bio dekan na Akademiji scenskih umjetnost u Sarajevu, a od 1994. godine biva pozvan da predaje kao gostujući profesor na europskim univerzitetima u Salzburgu, Innsbrucku, Baselu, na Humboldtovom univerzitetu u Berlinu, kao i na Univerzitetu u Sarajevu. Profesor Karahasan je izniman dramaturg, i neka od njegovih najpoznatijih dramskih djela su Čudo u latinluku, Misionari, te Koncert ptica koji je napisan 1997. godine, a koji je do nedavno izvođen u Kamernom teatru 55.
