U svojoj vrijednoj knjizi Vjerski običaji muslimana u Bosni Hercegovini rahmetli Enver Mulahalilović navodi da je u okolini Trebinja i u Puračiću klanjanje bajram namaza u džamiji završavano posebnom kasidom od pet stihova na arapskom jeziku. Pripisuju je mudracu Behlulu, koji je živio u vrijeme Haruna er-Rešida, a koja u prijevodu na bosanski jezik glasi:
„Nije Bajram onome ko oblači nove i gizdave haljine,
Bajram je samo onome ko je siguran od prijetnje Allahove.
Nije Bajram onome ko se nakadi na mirišljivo drvo,
Bajram je samo onome ko se pokaje i ne vraća više na grijeh.
Nije Bajram onome ko se gizda i kiti ovozemaljskim nakitima,
Bajram je samo onome ko se bogobojaznošću opskrbi i osigura.
Nije Bajram onome ko punokrvne atove jaše,
Bajram je samo onome ko napusti poroke i grijehe.
Nije Bajram onome ko stere skupocjene tepihe,
Bajram je samo onome ko sretno prebrodi svoj put životni.“