Drugi svjetski rat označio je jednu od najmračnijih epoha u historiji evropskih Roma. U nacističkoj Njemačkoj i državama pod njenim političkim i vojnim utjecajem, Romi su, zajedno s Jevrejima, sistematski označavani kao „rasno inferiorni“, izloženi progonima, deportacijama i masovnim likvidacijama. Ovaj genocid, danas poznat pod nazivom Samudaripen ili Porajmos, dugo je ostajao historiografski zapostavljen, iako je odnio stotine hiljada života.

Na području Nezavisne Države Hrvatske (NDH), rasni zakoni uvedeni tokom 1941. godine institucionalizirali su diskriminaciju Roma, koji su u administrativnoj praksi gotovo bez izuzetka svrstavani u kategoriju „nearijevaca“. U našoj javnosti poznate su “Muslimanske rezolucije” kao vid institucionalnog otpora. U rezolucijama koje su 1941. godine usvojene u Zenici i Bugojnu, gdje su muslimanski uglednici i vjerski predstavnici javno zahtijevali zaštitu Roma, naglašeno je da su Romi sastavni dio lokalnih zajednica i da njihovo izdvajanje predstavlja moralno i vjerski neprihvatljiv čin. Iako ove rezolucije vjerovatno nisu mogle u potpunosti zaustaviti represiju i genocid, ove rezolucije su u nizu slučajeva doprinijele spašavanju lokalnih zajednica.

Rasna kategorizacija i obilježavanje „nearijevaca“

Iako je do sada dosta napisano o položaju romskih zajednica i zločinima tokom NDH, manje je poznata činjenica o stradanju Roma u zapadnim pograničnim dijelovima Srbije. Džematski imam Hasan-ef. Hadžiabdić iz Višegrada je od 1937. godine, na osnovu upustva Ulema-medžlisa obilazio romske muslimanske zajednice u Bajinoj Bašti, Čačku, Arlije, Užicu i Ivanjici s ciljem da vrši vjersku pouku među ovim stanovnicima. On je slao izvještaje sa svojih obilazaka gdje se uglavnom vidi teško stanje ovog naroda. Godine 1941. kada je došlo do formiranja NDH i Nedićeve Srbije, počele su mu dolaziti grupe muslimana Roma iz Srbije da traže od njega zaštitu. On je otišao s njima i po povratku je napisao kraći izvještaj Ulema-medžlisu u Sarajevu, 22. juna 1941. godine. Originalni izvještaj nalazi se u Arhivu Islamske zajednice u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Ovaj dopis predstavlja vrijedan izvor za razumijevanje rane faze primjene rasnih zakona. U ovom dokumentu Hadžiabdić izvještava o pritiscima i mjerama koje su lokalne vlasti provodile nad romskim muslimanskim stanovništvom u Srbiji, posebno u užičkom kraju.

On navodi da su pojedinci i čitave zajednice bili administrativno obilježeni kao „nearijevci“, te izloženi ponižavajućim i opasnim mjerama: „... bili označeni kao nearijevci od strane srpskih vlasti i koji su imali da nose trake nearijevaca...“ Ovakva praksa vizuelnog obilježavanja bila je dio šire politike segregacije, s jasnim ciljem dehumanizacije i pripreme terena za daljnje represivne mjere, što je Romima prijetilo u još radikalnijem obliku.

Dopis Hasan-ef. Hadžiabdića Ulema-medžlisu u Sarajevu, 22. juna 1941.

Strah, kolektivna ugroženost i obraćanje vjerskim institucijama

Suočeni s prijetnjom proglašenja „nearijevcima“, stanovnici užičkog džemata tražili su zaštitu kod vjerskih autoriteta. Hadžiabdić svjedoči o masovnosti tog straha: „…stanovnici užičkog džemata počeli su pojedinačno i u grupama dolaziti sa svojim željama u Višegrad i meni kao imamu obraćati se i tražiti od mene pomoć…“ U odgovoru na ove zahtjeve, imam Hadžiabdić se svjesno izložio ozbiljnoj opasnosti. U dopisu navodi: „…da sam izložen svim neprijatnostima i opasnosti za život otišao i uspio kod nadležnih…“ Jedan od ključnih uspjeha ovih intervencija bio je formalno osporavanje rasne kvalifikacije: „… da se ne smatraju nearijevcima…“ Ova formulacija imala je doslovno egzistencijalno značenje, jer je razlika između statusa „arijevca“i „nearijevca“ često značila razliku između života i smrti. Hadžiabdić dodatno navodi i konkretne posljedice takvih intervencija: „…uspio je da se zadrži u službi narednik policije i jedan policajac musliman.“

Dopis također otkriva neujednačenost i proizvoljnost u postupanju vlasti. Dok su muslimani u Užicu, Čačku, Ivanjici i Arilju proglašeni „arijevcima“, situacija u Bajinoj Bašti ostala je neizvjesna: „…dočim za muslimane Bajine Bašte to pitanje još nije definitivno riješeno…“. U kontekstu delegacije muslimana iz Krupnja, Hadžiabdić bilježi da su njemačke vlasti obećale spas onima koji pribave tražena uvjerenja: „…te prema tome će oni biti spašeni.“Značajno je da su čak i okupacione vlasti upućivale na institucionalni autoritet vjerskih struktura: „…da se vjersko starešinstvo obrati u Beograd.“

Hadžiabdićev dopis sadrži i snažnu dijagnozu društvene klime u kojoj su se Romi i muslimani našli: „…tolika agitacija i mržnja prema bosanskohercegovačkim muslimanima, da je nemoguće opisati…“ Ovakva atmosfera dovodila je do kolektivne stigmatizacije: „…jer sve što se učini ovdje pripisuje se njima grijeh.“ Ovi navodi jasno oslikavaju mehanizme propagande i demonizacije koji su tad u Srbiji postojali prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

U završnom dijelu dopisa, Hadžiabdić navodi i praktične savjete koje je davao ugroženom stanovništvu: „…savjetovao sam im, da svoje mladiće zapošljavaju i odašiljavaju što više u Bosnu…“

Istup nije bio rutinske prirode

U tim okolnostima Hasan-ef. Hadžiabdić se izdvaja kao osoba koja je odlučila da reagira. Njegov istup nije bio rutinske prirode niti dio uobičajene administrativne prakse, već promišljena odluka donesena u okolnostima u kojima je javno iznošenje prigovora moglo imati konkretne posljedice. Upravo taj kontekst daje njegovom postupku posebnu težinu. Posebno je važno istaći da su mu se za pomoć obraćali Romi iz Srbije. Ova činjenica pokazuje u kakvom su se položaju nalazili Romi u tim sredinama, ali i koliko su malo povjerenja imali u institucije koje su ih okruživale. Istovremeno, to svjedoči o tome da su vjerske službenike iz Bosne doživljavali kao svoje, kao ljude kojima se još može obratiti i od kojih se može očekivati zaštita, barem moralna.

Hasan-ef. Hadžiabdić je na taj poziv odgovorio, svjestan da se time izlaže opasnosti. Njegov dopis treba posmatrati upravo u tom kontekstu – ne kao izolovani dokument, nego kao dio ograničenog, ali jasnog pokušaja da se javno kaže da je progon neprihvatljiv. Zajedno s rezolucijama o zaštiti Roma iz Zenice i Bugojna, ovaj čin pokazuje da je postojao napor da se, u okviru onoga što je tada bilo moguće, pruži otpor nepravdi i sačuva osjećaj moralne odgovornosti. Danas ovi dokumenti imaju posebnu vrijednost jer podsjećaju da ni u vrijeme sistemskog nasilja i diskriminacije nije nestala spremnost da se stane u zaštitu ugroženih. Primjer Hasan-ef. Hadžiabdića govori o ličnoj odgovornosti i hrabrosti pojedinca, ali i o tome da su i u najtežim vremenima postojali ljudi koji su smatrali da je dužnost reagovati, bez obzira na cijenu.

Hasan-efendija Hadžiabdić, sin Fehimov, rođen je u Gornjem Vakufu 1882. godine. Mekteb je pohađao u rodnom mjestu, a šest godina Fejzije medrese u Travniku. Nakon toga je pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu i Darul-muallimin. Po završetku školovanja postavljen je za imama i vjeroučitelja u Gornjem Vakufu i na toj dužnosti djelovao od 1910. do 1934. godine. Zatim je bio imam u Rudom i Višegradu, a od 1942. godine imam matičar u Visokom. Uz imamski posao je predavao u medresi u Visokom, a jedno vrijeme bio je i upravitelj te medrese. U mirovinu je otišao 1946. godine i vratio se u Gornji Vakuf. Umro je 25. februara 1957. godine u Gornjem Vakufu. (Ahmed Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, GHB, 2018)