Kada pišemo o Palestini, gotovo uvijek se susrećemo s dvostrukim očekivanjem: Palestinac, da bi bio „prihvaćen“na Zapadu, mora ili pružiti sliku savršene žrtve, lišene svakog otpora i ljutnje, ili pak „uzora oprosta“koji odustaje od vlastitog bola zarad univerzalnih poruka mira. Upravo na toj napetosti stoje dvije knjige palestinskih autora, koje na različite načine otvaraju pogled u palestinsko iskustvo

Gledam djevojčicu koja snima kako kuha. Vidim proslave Bajrama u ukrašenim ruševinama. Vidim trenutke nježnosti između ljudi i životinja. Gledam onu mladu ženu koja nas zove svaki dan da nam kaže da je još živa i koja nalazi neku snagu da nastavi to nemoguće brojanje ili odbrojavanje dana genocida, jer zna da mi koji smo daleko od njih gubimo pojam o vremenu, da smo se zabrojali...