Možemo li zaustaviti našu šutnju pred infrastrukturom straha u zemlji u kojoj korumpirani službenici fotografišu povjerljive akte, u kojoj kamenolomi rade dvadeset godina iznad sela, a vlasti to ignorišu, u kojoj domovi za starije gore jer institucije nisu radile svoj posao — šutnja postaje najopasniji oblik nasilja(...) U takvom ambijentu nije nimalo jednostavno ohrabriti ljude da prijave nasilje, korupciju, sumnju.

Na svom duhovnom putu vjernik često osjeća ono što drugi ne vide – istovremeni drhtaj pred Božijom pravdom i spokoj u nadi u Njegovu milost. Taj paradoksalni spoj straha i nade nije slabost, nego znak budnog i svjesnog srca, znak života u vjeri. Ali, kako živjeti s tim osjećajem i ne pasti u očaj?

Većina psihologa strah svrstava u primarne ili bazične emocije. Šta znači kada kažemo bazične emocije? Pa to su one emocije s kojima se rađamo, emocije koje su nam urođene i koje su povezane s instinktima. U ovom tekstu ćemo pokušati analizirati tu emociju – strah.

Robovanje Uzvišenom Allahu, džellešanuh, iskazuje se riječima, djelima i srcem, tj. srčanim stanjima (hal) i stepenima (mekam) koja na uravnotežen i umjeren način odražavaju visoke moralne kvalitete vjernika.