U svojoj najnovijoj knjizi Putovanje u Evropu, objavljenoj na bosanskom jeziku u izdanju IC El-Kalema a u prijevodu Mirnesa Kovača, profesor Akbar Ahmed je značajan dio ovog istraživačkog poduhvata posvetio Francuskoj i njenim savremenim identitetskim problemima. Posebno nakon izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona vezanih za Bosnu i Hercegovinu, držimo da je važno osvrnuti se na francusku kolonijalnu politiku i savremene posljedice ovog istrjebljivačkog poduhvata tzv. régime du saber ili "vladanja mačem", kojeg profesor Ahmed znalački skicira detektirajući njegove aktualne reperkusije kako u Francuskoj, tako i u Europi općenito.
Les Misérables – muslimanski imigranti u Francuskoj
Prvi francuski imperijalni upad u muslimanski svijet pokazat će se vrlo različitim od narednih. U jednom briljantnom globalnom strateškom potezu, Napoleon Bonaparte je osvojio Kairo, i tada kao i sada jedan od ključnih centara arapskog svijeta i u savezništvu sa sultnaom Tipuom u Indiji protiv Britanaca, imao za cilj spriječiti da Indija padne u britanske imperijalne ruke. Po dolasku s vojskom u Kairo, Napoleon je nosio arapsku odjeću, iskazivao poštovanje prema učenjacima sa El-Azhara, iskazivao divljenje prema Kur'anu i Poslaniku, hvalio društvene i građanske klauzule šerijatskog zakona i obećao da će ih predstaviti Francuskoj. U jednom prizoru koji podsjeća na Fredericka II i njegovo obilježavanje hidžre, Napoleon je napravio veliki prijem u čast rođenja Poslanika islama. Nakon svega je dobio nadimak Ali Bonaparte, nazvan po zetu Poslanika i jednom od velikih islamskih halifa. Na kraju, Napoleonov upad u islamski svijet završio je neuspjehom a monarhija je obnovljena u Francuskoj. Napoleonov pristup proistekao je iz njegovog razumijevanja prosvjetiteljstva i sržnih ideja Francuske revolucije – slobode, jednakosti i bratstva. Ali sa sljedećom francuskom avanturom u muslimanskom svijetu, 1830. godine, trebao je prilično drugačiji pristup. Upravo je ta operacija u Alžiru odredila ton cijele francuske kolonijalne vladavine i utjecala je na položaj muslimanskih imigranata u samoj Francuskoj.
Posljedice francuskog pristupa kolonizaciji primijetne su u okolnostima imigrantske zajednice u Francuskoj danas. U Britaniji ima dvadeset i pet muslimanskih članova Donjeg doma i Doma lordova. Nasuprot tome, uprkos činjenici da ima najveći broj muslimanskog stanovništva u Evropi, dvostruko veći od Britanije, sredinom 2016. godine postojala je samo jedna osoba s muslimanskim porijeklom u cijeloj Narodnoj skupštini od 577 članova, direktno izabranom donjem domu Parlamenta Francuske. Nakon izbora 2017. godine, broj muslimana se povećao na petnaestak. Prvi francuski musliman koji se uspeo na poziciju ministra u predsjedničkom kabinetu, Azouza Begaga, koji je alžirskog Kabili berberskog porijekla i autor više od dvadeset knjiga – uključujući autobiografski roman Dijete iz kartonskog naselja – Shantytown Kid (1986), po kome je snimljen film – zapazio je 2015. godine da "od 36.000 općina u Francuskoj, možda svega pet vode vijećnici magrebskog porijekla". "Je li to normalno?", upitao je on.[1]
Francuski identitet i izazov islama
Francuski identitet je vezan za ideju francuske civilizacije, uključujući jezik, literaturu, hranu, muziku, umjetnost i intenzivnu patriotsku ljubav prema ideji "francustva". Možda ju je najbolje opisao Edmond Rostandov Cyrano de Bergeraca iz istoimene predstave iz 19. stoljeća. Cyrano posjeduje britku dovitljivost, poetski jezik, neodoljivu hrabrost i duh koji je strašno nezavisan i velikodušan. On je romantičan, sujetan, pompezan i opijen francuskim jezikom. Ovako Cyrano definira sebe i kroz tu definiciju i francusku kulturu:
„Pjevati, smijati se, snivati, hoditi svojim putem i biti sam, slobodan, gledajući stvari onakvim kakve jesu, glas koji znači muškost – da stavim svoj šešir gdje izaberem – jednom riječju, da, ne, boriti se – ili pisati. Putovati bilo kojim putem pod suncem, pod zvijezdama, ne sumnjati da li slava ili bogatstvo leže iza granice – nikada izgovoriti stih koji nisam čuo u vlastitom srcu; ipak, sa svom skromnošću reći: 'Moja duša, zadovoljna je cvijećem, voćem, čak i korovom; ali okupite ih u jednoj bašti koju možete zvati svojom.'“[2]
Ali ta definicija je napravila probleme za imigrante. Ako je Alžirac, bivši podanik Francuske imperije, govorio savršenim francuskim i želio postati dijelom francuske kulture, je li mogao biti prihvaćen kao Francuz? Znamo iz rasprave u djelu Frantza Fanona, koji je u posljednjim danima carstva boravio u Alžiru, o dilemama koje su ove definicije stvorile za rođene Afrikance koji su stremili da budu Francuzi. Problem dolazi s onima koji mogu nositi hidžab, kao u slučaju s muslimanima, ili kipu (kapicu), kao što je slučaj s Jevrejima. Francuski identitet, zasnovan u vrijeme imperije, centralizacijski je i kulturalni konformizam. Kao svojevrsno naslijeđe Francuske revolucije, on odbacuje vidljiva isticanja religije. On je u suštini laički.
Ali prisutna su dublja kulturna pitanja: uzmite Pjesmu o Rolandu, najstariju i najutjecajniju epsku baladu u francuskoj književnosti. Prvo poznato djelo chanson de geste, književnog žanra koji je slavio herojska djela, Pjesma o Rolandu govori o sedmogodišnjem ratu Karla Velikog protiv muslimana u Španiji. Junak priče je umro braneći Karla Velikog protiv izdajničkih muslimana koji su prekršili riječ napadajući s leđa odlazeću kraljevu vojsku. Stvarni historijski prikaz ekspedicije Karla Velikog govori drugačije: poražen se povukao iz Španije, opljačkao je Pamplonu, kršćanski grad, i tada su ga napali ne muslimani već Baski.
[1] Elsa Vigoureux, “Azouz Begag, ex-ministre: ‘Il fallait refuser la sémantique guerrière de Sarkozy’”, L’Obs, 26. oktobar 2015.
[2] Edmond Rostand, Cyrano de Bergerac, preveo: Brian Hooker (New York: Holt, Rinehart and Winston, 1937), 98–99.
