Baš kao što je Poslanik, a.s., mušrike poštedio za nekoliko održanih časova tadašnje abecede: glava za knjigu. Slavno doba ljudskog duha. Prve stope islama. Pričao mi je pjesnik Husein Hasković kako je iz svoje kuće, dok su drugi nosili hranu i odjeću iz svojih, u šumu odnosio i spašavao svoje dragocjene i skupocjene knjige. Pod granatama. Bojao se da mu neće izgorjeti. Knjige, ne kuća. Bila je to davna '92. Još uvijek sa čežnjom i tugom ispriča kako je svoj „Leksikon islama“, od Nerkeza Smailagića, otkupio od lokalnog sakupljača rariteta tada cijenjenim cigarama, te pošto ga nije mogao nositi, na prsima ga je zamotao u novu kožnu jaknu i sklonio je u šuplje stablo bukve. Knjigu, ne čovjeka. Mislio se vratiti po nju. Nosio je svoju staru majku i nije je donio gdje je naumio. Rahmet joj duši.
Prijatelj koji se raspitivao je li Husein živ, saznao je da ima neko s knjigom, ko čita uz fijuke metaka. I zahvalio se Bogu. To je Huso. Kao da je mislio: spasi knjigu, a glava će se roditi. Nudio je glavu da sačuva knjigu. Čast mu je bila da se mijenja za rukopis, knjigu, taj spomen ljudskom duhu. Za kojeg treba biti načisto, ne ići mu nečisto. Rijetko se negdje rodi neki Husein, čuvar knjige, kao što se rijetko nađe i smislena pisana riječ ili rukopis, ta dragocjenost otkupljena glavom do koje nečisti ili nečastivi ne dopiru. Povremeno podsjetimo na tu dragocjenost, jer „svi dolazimo iz svojih knjiga“, u njih se upisujemo i iz njih ispisujemo. Kod njih zadužujemo sklad i smisao. „Čitaj Knjigu svoju bit će ti dovoljna kada ti se bude iščitavalo“.
Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju.