Printaj ovu stranu

UŽAS postmoderne: Peter Handke

Autor: Adnan Mahmutović Maj 17, 2021 0

Posjeta zloglasnog nobelovca Petera Handkea Republici Srpskoj, otkrivanje njegove statue u mom rodnom gradu, primanje Ordena Republike Srpske, a potom i dodijela nagrade “Ivo Andrić”, sve to zapečaćeno Ordenom Karađorđeve zvezde prvog stepena u Beogradu i popratnim pijankama – s pravom su izazvali su burne reakcije i opšte gađenje građana.

Ni predsjednici, ni premijeri, pa ni i kraljevi ne dobivaju toliko pažnje tokom državnih posjeta a pokloni su obično manje simbolične hedije tipa ukradene umjetnosti i historijskih artefakata. Na Handeka se sasula sva svita odlikovanja. Zašto? Možemo razumjeti književnu nagradu, mada je i ona upitna, ali je pitanje čime se zaslužuju ordeni osim poturanjem glave za državu? Handke je to izgleda, po mišljenju srpske elite, itekako zaslužio, ne kao heroj već korisni idiot, kako ga je opisao Andrej Nikolaidis. Handkeu su se svi ordeni mogli dodijeliti i spomenici napraviti još prije dvije decenije kada je pisanjem zaplivao genocidnim vodama. Ali ovaj put, taj prijatelj zločinaca i njihove elite, dolazi sa

Činjenica da o Handkeovoj posjeti pišu engleske i američke novine, govori sama po sebi o težini i gorkoj dubini ovog postmodernog horora u našim životima i historiji, ali šta to tačno znači?

Nobelom u džepu na krilima pjesništva koje želi da pobijedi smrt, kojeg vrijeme neće pretvoriti u bijedni bronzani lik već ovjekovječiti kroz srca njegovih poklonika.

Generalni cilj Nobelove nagrade za književnost je da izdigne umjetnost na nivo nauke i tehnologije i da nam pokaže da je stvaranje jedne pjesme kao cijepanje atoma. Švedska akademija je izabrala put arogancije i dala sve od sebe da pokaže kako je njena bezuslovna odbrana Handkea pitanje statusa književnosti uopšte. Time je digla genocidnu ideologiju na najveći stepen umjetnosti i simboličkog kapitala. Niz protesta, uključujući veliku manifestaciju u Stockholmu, su za cilj imali upravo spasiti književnost od Nobelovog komiteta koji je instituciju stavio iza negatora genocida. Ne, ne samo negatora, već čovjeka koji aktivno učestvuje u više faza genocida kako je to opisao Gregory H. Stanton. O Handkeu kao političkom autoru je već gotovo sve rečeno. Samo u jesen 2019, mnogo nas je – iz cijelog svijeta – koji smo pisali i protestvovali po svim svjetskim medijima. Za one koji su zainteresovani da se udube u temu, preporučujem listu bitnih članaka, kao i jedan izuzetan sažetak svega u eseju “Wings of Change”, Adnana Delalića.

Čitajući reakcije na Handkeovu posjetu i silne performanse zapala mi je za oko jedna formulacija koju često vidim na balkanskom Twitteru: “užas postmoderne.” Riječ postmoderna ovdje ima za cilj kategorisati jedan historijski period koji je protkan nekim bizarnim kontradikcijama savremenog vremena, relativiziranja istine i temeljnih vrijednosti. Ali ja ne nalazim da se ista riječ koristi u, recimo američkim ili engleskim krugovima, ni na akademskim ni popularnim platformama. Da li to znači da smo mi još u nekoj postmodernoj fazi dok su drugi prešli na nešto drugo? Činjenica da o Handkeovoj posjeti pišu engleske i američke novine, govori sama po sebi o težini i gorkoj dubini ovog postmodernog horora u našim životima i historiji, ali šta to tačno znači?

Postmoderni užas, čini mi se, označava stvaranje jedne psihodelične priče koja se kreira pred nama, o nama, i za nas. Jasno nam je da je ne možemo tek tako odbaciti ili izignorisati kao neku kičavu priču iz nekog bezveznog magazina, mada ona tako izgleda. To je priča kojoj je cilj da nas sviju pretvori u bizarne kipove poput te bronzane statue Handeka u gradu gdje je historija kulturocida, kojeg Handke i njegova raspjevana družina ismijavaju, kao živo blato. To živo blato nije neka masa negdje u nekoj šumi u koju ne treba da ulazimo jer nas naši stari straše njome. To živo blato je u institucijama koje ga produciraju i održavaju.

Postoji u toj postmodernoj teoriji jedan termin koji opisuje stanje u kojemu su neke stvari fiktivne, a ipak daju dojam da su u cjelosti realistične - hiperrealnost. Poznata je izjava Jean Baudrillarda da Disneyland kao plod mašte ima za funkciju – kroz kontrast – dati dojam da sve ostalo u Americi ima autentičnost i neku dublju supstancu.

Činjenica da u savremenom svijetu neko diže spomenik živom čovjeku i on na to pristaje, svjedoči da se u legitimiranju negiranja genocida spremno posegnuti za svim i svačim. Ta statua Handkea, njegov dolazak u Višegrad te nastup su na izvjestan način jedna podla institucionalna diznifikacija, ako mogu tako reći, i pitamo se šta ona svojim postojanjem čini u našim očima. Kažem u našim očima jer najopasnije su oči nas samih, šta one vide, kako to vide, i kako se mijenjaju i prilagođavaju onome što vide. Šta tačno vidimo kada se na svečanoj akademiji u Narodnom pozorištu u Beogradu proslavlja Dan pobjede nad fašizmom dok su na velikom ekranu jedna do druge projicirane slike Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića?

Nama se statua Handkea s pravom gadi, kao i činjenica da je niz institucija, od švedske Akademije pa nadalje, dao “legitimitet” njegovom, a time i drugim projektima kojima je cilj produkcija atrakcija kojima će se baviti naše buduće generacije. S obzirom na burne reakcije iz cijelog svijeta, Nobel Handkeu nije donio slavu i vječni život, već je od njega napravio jednu bizarnu Disney figuru i, istovremeno, otvorio vrata diznifikaciji književnosti i historije, a na kraju i diznifikaciji naših svakodnevnih života. Slično smo imali priliku jasno vidjeti u periodu američkih izbora gdje su likovi (kao) iz crtanih filmova dominirali medijskim prostorom te upali u Bijelu kuću, a sve uz podršku predsjednika Trumpa kojeg je veliki broj građana okarekterisao kao klauna.

Scena sa privatnog sijela gdje Handke pije i pjeva zajedno sa Emirom Kusturicom i Muharemom Bazduljem je čini mi se izazvala veće reakcije. Sama scena ima karakter farse, ali jedne opasne farse jer svi ti karakteri daju dojam da su bezopasni klauni kojima se možemo smijati. Ona je, međutim, iz istog genocidnog žanra kao i formalne scene Handkeovog primanja nagrada i otkrivanja statue. Svaki od njih, ma koliko nam izgledali kao neke karikature, reprezentira neku instituciju. Cilj tog slavlja uz harmoniku i korištenje pjesme Halida Bešlića je upravo da nas odvrati od tog institucionalnog pritiska sa kojom se svakodnevno borimo, neko manje neko više, neko glasnije neko tiše, neko bolje neko slabije, ali smo svi tu u istom košu. Ovaj poduplani performans je plastičan primjer institucionaliziranog negiranja genocida i trijumfalizma, primjer nečijeg konstantnog rada da se kontinuitet genocida svede na samo jednu u nizu izolovanih atrakcija.

Povezani članci (po oznakama)