Podaci o širenju trgovine ljudima pristižu jedni druge, u konstantnom su porastu i predstavljaju kompleksan problem savremenog društva. Danas se, nakon trgovine drogom i ilegalne trgovine oružjem, trgovina ljudima smatra najprofitabilnijom kriminalnom aktivnošću. Ona se tako javlja i kao jedno od najtežih kaznenih djela koje ugrožava osnovna ljudska prava – pravo na život i pravo na slobodu. S te strane, trgovina ljudima predstavlja zločin protiv čovječnosti na koji svijet treba naći valjan odgovor i spriječiti ga. Drugo je pitanje kako to svijet danas ne nalazi načina da provede u djelo ono što proklamira. Ljudska prava se ne poštuju i sve je češća eksploatacija ljudi, i to upravo iz želje za zaradom i ekstra profitom. Sve se svodi i funkcionira na principima ponude i potražnje. Računica je jasna. Jedne siromaštvo i represija tjeraju na traženje boljeg života, dok drugi, u bogatijim zemljama, traže jeftinu radnu snagu. Otuda, i ljudska prava bivaju apsurdna. Uprkos mnogim načelima i zakonima, i nacionalnim i međunarodnim, problem trgovine ljudima je u porastu. Nemoguće je utvrditi tačan broj žrtava jer se on stalno mijenja. Na to još posebno utječu društveni uzroci poput siromaštva, visokog stupnja nezaposlenosti, nedostatka obrazovanja, nasilja u porodici te mnoge druge okolnosti u kojima se ljudi dovode na margine društva i egzistencije. Njihovim daljim marginaliziranjem samo raste broj potencijalnih žrtava koje pripadaju ranjivim skupinama i faktički su najlakše žrtve zločina.

 Ovim uzrocima pridaju se novi – poput porasta migranata i pojave pandemije virusa COVID-19 što u bitnome usložnjava problem diljem svijeta.

Recimo da od ove pošasti nije mogla biti sačuvana ni Bosna i Hercegovina koja uz te teškoće još trpi posljedice rata. Na ove i ovakve vidove uzročno-posljedičnih veza trgovine ljudima su 2008. godine ukazali naučnici Camron i Newman. Problem je to o kome se malo govori i istražuje, te je za nadati se da će on biti podrobnije analiziran.

Međutim, ono što se, ovdje, može navesti kao opća karakteristika u globalnom smislu jeste ekonomska nestabilnost tj. siromaštvo. Problem je kompleksniji u BiH budući da imamo društveno uređenje koje ima više nivoa vlasti uslijed čega se nadležnosti prebacuju sa entiteta na kantone, a procesuiranje krivičnih djela prolongira. Teška politička i ekonomska situacija u zemlji, blago rečeno, utječe i to uz neprovođenje krivičnih postupaka do povećanja migracija i žrtava trgovine ljudima. Nepoštivanjem ili kršenjem prava, ljudi postaju žrtve jer se svode na robu pri čemu im se ugrožavaju dostojanstvo i integritet.

Ropstvo kao globalni fenomen

Očito je da. ukoliko lose politike budu rješavale probleme trgovine ljudima, žrtava će biti sve više i više. To zahtjeva promptno regiranje svih struktura društva. U zemljama sa slabom demokratijom i pravnom regulativom, težište rješavanja uglavnom je na detektiranju zločina kada on već bude počinjen, dok se u onim razvijenijim i osjetljivijim ovaj problem rješava u začetku i to zaštitom žrtve. S obzirom na fenomen širenja trgovine ljudima koji je priznat diljem svijeta, kao i na učestalost kršenja međunarodnih normi, uspostavljeni su standardi kojih su se dužne pridržavati sve države članice EU. Konvencijom Vijeća Evrope propisane su norme zaštite žrtve kao i preventivne mjere bez čega bi žrtve trgovine ljudima bile mnogo brojnije. Naravno, sve države ne mogu naći adekvatan odgovor i suprotstaviti se ovom vidu organiziranog kriminala od kojega “trgovci” ljudima zarade oko 35 milijardi svake godine. Prema izvještajima State Departmenta ovaj vid kriminalne aktivnosti je najbrži rastući zločin na svijetu koji obuhvata 27 miliona žrtava, od radne do seksualne eksploatacije. Trgovina ljudima je globalni problem koji, već zbog toga što je utemeljen na ograničenjima ljudske slobode, nije ništa drugo do moderno robovlasništvo koje podrazumijeva:

-prisilnu prostituciju i prisilni ilegalni rad,

-prosjačenja,

-trgovinu ljudskim organima,

-seks turizam i zabavu.

Prema izvještaju UN-a trgovina ljudima se odvija kroz mnoge tajne oblike, uz upotrebu sile, prevara i mnogobrojnih manipulacija koje za cilj imaju profit. Pri tome je izvjesno da žrtve takve trgovine doživljavaju najteže oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja koje se opet ogledaju kroz razne ucjene i prijetnje. Pogotovo su tome podložni žene i djeca. Međunarodna organizacija rada procjenjuje da žene i djeca predstavljaju najveći broj žrtava prisilnog rada – 11,4 miliona, dok broj muškaraca podvrgnutih ovome nehumanom tretmanu iznosi 9,5 miliona. Čak 75% ovih žena imaju nizak stupanj obrazovanja i potječu iz siromašnih porodica. Uslijed portage za poslom mnoge od njih prihvataju poslove konobarica, plesačica, čuvanja djece i slično pa, zbog nebrige i nestabilnosti društva, često završe u prinudnoj prostituciji. Veliki broj žrtava trgovine ljudima zabilježen je u Rumuniji, Bugarskoj, Poljskoj, Mađarskoj i Nizozemskoj, dok najveći broj prijavljenih za trgovinu ljudima imaju Rumunija, Bugarska, Češka, Njemačka i Francuska. Iako sve čini u borbi protiv trgovine ljudima, Bosna i Hercegovina, kao država u tranzitu, sporo rješava ovaj problem. Na to je, uostalom, nedavno upozorila vlada Sjedinjenih Američkih Država poručivši da uslijed toga BiH može ostati bez sredstava za pomoć USAID-a. Preporučuje se, u tom smislu, veća zaštita žrtava trgovine. U fokus interesiranja je nužno staviti reintegraciju žrtava kako bi se izbjeglo da ponovo postanu žrtve trgovaca. Za takvo šta, od izuzetne je važnosti uključenost kompletne zajednice kao i sistemsko djelovanje.

Treba obratiti pažnju na činjenicu da neke žrtve, koje mahom potiču iz siromašnih porodica, ni same nisu svjesne da su postale žrtve trgovine ljudima. Čak smatraju da su same krive za sve što se dogodilo, pa i ne znaju gdje mogu i od koga potražiti pomoć, tim prije ako se ilegalno nalaze u stranoj državi i nemaju ličnih dokumenata. One (žrtve) su u BiH još izraženije jer nije uređen politički i pravosudni system, što uslovljava pojavu svih vrsta kriminala i krijumčarenja. Situaciju k tome pospješuje veći priliv migranata, pa fluktuacija žrtava iz jedne u drugu državu omogućava i eksploataciju ljudi u većem broju.

Iskorištavanje djece

Zabrinjavajuće je što se u trgovini ljudima, u posljedne vrijeme, umjesto žena kao žrtava seksualne eksploatacije, pojavljuju djeca kao žrtve a u svrhu prosjačenja i prisilnog rada. Problematika trgovine maloljetnicima i djecom alarmantnija zato što su preblage kazne za ovakvu vrstu kriminala, a žrtve se teško uključuju u zajednicu i to zbog stigmatizacije. Trenutno je u svijetu, pema procjenama, oko 1,2 miliona djece koja su žrtve trgovine ljudima i to za rad, pornografiju, prostituciju, pedofiliju, pederastiju, prosjačenje, oduzimanje organa i drugih dijelova tijela, djeca pod prisilom idu u vojsku, sklapaju brakove i vrše kaznena djela. Prednjači eksploatacija djece u Aziji gdje više od milijun njih radi u rudnicima i kamenolomima. Na globalnom nivou, ovaj problem se usložnjava sa migrantima iz Afganistana, Sirije, Iraka, i njima susjednih država koji svoju egzistenaciju traže u Evropi. Sve su to, ujedno, i pokazatelji našeg ljudskog odnosa. A jasno je da nasilje, tortura i kršenje ljudskih prava razaraju moralno tkivo društva.

Problem je još veći što broj evidentiranih žrtava nije potpun. Mnoga od djece se nalaze na ulicama i prisiljeni su na prosjačenje. S druge strane, ni sami roditelji nisu svjesni da dijete može postati žrtva trgovine, odnosno iskorištavanja na razne načine. U posljednje vrijeme je vidan porast iskorištavanja putem interneta. Često ni sama djeca nisu svjesna da su postali žrtve radne eksploatacije. Na taj način se ugrožavaju osnovna dječija prava, djeca ne idu u školu i bez zaštite su odraslih. Uz ovakav odnos, navedimo da djeci koja prose nije toliko nužan novac, već ga oni mahom predaju drugima ili trećim licima i od njega i nemaju neku korist. Uglavnom, sve se svodi na to da, nakon evidentiranja kriminalnog djela, u domaćem pravosuđu žrtve budu prepuštene nevladinim organizacijama.

Direktorica Međunarodnog foruma solidarnosti (MFS) EMMAUS Amela Efendić ukazuje:

-Trgovina ljudima kod nas nije shvaćena kao druga krivična djela. Kazne su propisane, ali su daleko od implementacije. Izriču se puno manje kazne od onih propisanih zakonom. Vi kad imate dijete koje ste trgovali, seksualno zlostavljali, koje ste snimili i čiji ste pornografski sadržaj dijelili, koje ste tjerali u radnoj eksploataciji da radi za vas, koje ste iskorištavali na razne načine – mučili ga, zlostavljali, tukli ga – vi ste njemu uništili život.

U tom pogledu neophodno je da se žrtvi omogući pravda kao i da one mogu ponovno izgraditi svoje živote. Mnogi sociolozi i pedagozi upozoravaju da zaštita djece, pogotovo program zaštite svjedoka, ne funkcionira baš na najbolji način. Ako se, naprimjer, u sudskom procesu i dozna o kome se radi postavlja se pitanje kako dalje žrtvu resocijalizirati, odnosno kako ili na koji način joj obezbijediti egzistenciju. To je jedan od ključnih razloga, jer žrtve itekako imaju teškoća s ponovnim uključivanjem u zajednicu. Udruženja i nevladine organizacije ne mogu im to omogućiti. Potrebna je pomoć i uključenje cjelokupne zajednice i svih nivoa vlasti. Otuda je nužno zajedno raditi na prevenciji, edukaciji i podizanju svijesti o ovom problemu.

Ilegalno tržište organima

Među kriminalnim aktivnostima trgovine ljudima u suvremenom društvu sve je prisutnija i sve bezočnija ilegalna trgovina organima. U svijetu se, prema podacima Vijeća Europe i UN-a, na godišnjem nivou obavi 97 hiljada legalnih operacija, dok se brojke ilegalnih operacija mogu samo naslućivati. Tome u prilog govori i podatak da je ilegalna trgovina organima prošle godine znatno porasla. Štaviše, potražnja za organima za transplantaciju je puno veća nego ponuda. Prema dostupnim izvještajima trgovina organima kao dio organiziranog kriminala brzo se širi. Radi se o zlu koje pogađa prava milijuna muškaraca i žena, osobito siromašnih. Širenje ovog problema se povećava s problemom nedostataka organa za transplataciju. Prema izvještaju “Global Financial Integritya" koji je tretirao pet najprodavanijih organa (bubreg, jetra, srce, pluća i gušterača) u ilegalnoj prodaji organa “generira od 840 miliona do 1,7 milijardi dolara godišnje”. No, cijene koje se mogu naći na internetu pokazuju da ukupna vrijednost svih organa prosječnog odraslog čovjeka iznosi 1.380.000 eura! Na to nam posebno skreću pažnju siromašni ljudi u Bangladešu koji su prinuđeni zarad egzistencije prodati svoje bubrege po cijeni od 1.400 do 1.900 eura. Ta je i najniža cijena koja do krajnjeg kupca bude desetostruko uvećana. Prema procjenama akademskog projekta Organs Watch na sveučilištu u Kaliforniji (koji prati trgovinu bubrega u svijetu), svake godine šverca se najmanje 15.000 bubrega. Naravno, oni koji prodaju svoje organe uslijed siromaštva prodaju i svoje zdravlje. Neki ljudi u Brazilu su prinuđeni donirati organe šefovima kako bi zadržali svoj posao.

Zasigurno, trgovina ljudskim organima je danas u porastu i predstavlja jedan od najstravičnijih izraza međunarodne socijalne nejednakosti – iskorištavanje siromašnih i bespomoćnih ljudi. To je etički neprihvatljivo pa je u skoro svim zemljama zabranjeno. Kazne koje Konvencija Vijeća Europe predviđa uglavnom pogađaju beskrupoulozne trgovce i hiruge. No, lanac onih koji zarađuju na tuđoj muci je daleko veći i on se vezuje za ono što se naziva “mafijaškim strukturama”. Osim preprodavača u ovaj proces trgovine uključuju se i doktori, policija i mnogi drugi kojima je cilj zarada. Trgovanje ljudskim organima, stoga, predstavlja oblik organiziranog kriminaliteta koji je u značajnom porastu prvenstveno zbog izrazito velike zarade tako da je postao “biznis” svjetskih razmjera. Problem je tim veći što broj bolesnika kojima je potreban neki organ rapidno raste, a davalaca je malo.

Sve u svemu, trgovina ljudima- od seksualne eksploatacije do ilegalne preprodaje ljudskih organa- pokazuje kakav se metež pojava na svijetu pojavio, a što treba da nas potakne na djelovanje i moralno usavršavanje zajednice kako ne bismo sutra I sami bili žrtve nekoga od kriminalaca koji zarađuju na ljudskoj muci.

Selman SELHANOVIĆ

Anterfile:

Oglasi i Zakon o prodaji bubrega

Kako bi popravili svoju tešku materijalnu situaciju primjetno je da sve više ljudi se odlučuje na prodaju organa. Često u medijima možemo susresti oglase u kojima se na prodaju bubrega odlučuju i mlade osobe.

Tako je nedavno na internet-oglasniku Market.ba, dvadesetpetogodišnji mladić iz Srbije objavio da hitno prodaje bubreg za 100.000 KM.

“Bubreg hitno prodajem! Momak, 25 godina, sportista, antialkoholičar, nepušač, besporočan… Krvna grupa: A/Rh+. Molim samo ozbiljne ponude, jer je i oglas takve prirode!”, naveo je mladić.

Nasuprot tome, Federalnim zakonom u BiH zabranjen je takav vid oglašavanja prodaje organa i tkiva radi ponude i tražnje novčane naknade ili druge materijalne koristi te jasno i precizno zabranjena trgovina organima i tkivima. Za pravna lica koja prekrše Zakon kazne su od pet do 15 hiljada maraka, za fizička lica od 500 do 1.500 KM.

Crno tržište

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, donator u Južnoj Africi dobija 700 dolara za bubreg, dok u SAD-u troškovi iznose oko 30.000 dolara. U zemaljama Azije i Istočne Evrope ljudi zbog siromaštva svoje organe prodaju za 2.000 eura, a bubreg na crnom tržištu u zemljama EU navodno košta između 100.000 i 200.000 eura.

Prisiljavanje djece na prosjačenje

Tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona podiglo je optužnicu protiv Mirsada Crnovića (26) i Hasibe Šuvalić (32), oboje rođeni u Zenici i nastanjeni u Kaknju. Mirsad i Hasiba živjeli su u vanbračnoj zajednici u mjestu Sopotnica te su na prosjačenje prisiljavali njeno petero vanbračne maloljetne djece. Riječ je o dvojici dječaka i tri djevojčice, čiji očevi nisu poznati.

– Koristeći silu i bespomoćnost djece, psihički i fizički zlostavljali su djecu zbog neposluha te ih navodili na prosjačenje. Skoro svako jutro budili su ih rano, bez obzira na vremenske prilike, čak i po iznimno hladnom vremenu i niskim temperaturama, u situaciji kada su djeca bila bez odgovarajuće odjeće i obuće, pa ih je takve Mirsad Crnović svojim putničkim vozilom Golf 2 bijele boje razvozio na više lokacija u Kaknju, Ilijašu, Visokom, Bihaću, Prijedoru, Mostaru, Busovači i Livnu – navedeno je u optužnici.

Mirsad je nadzirao djecu putem telefona, a radi davanja uputa, kontrole sakupljanja novca i hrane te sprečavanja djece da troše novac. Svako dijete je u prosjeku moralo dnevno sakupiti između 30 i 80 KM.