Printaj ovu stranu

Pregled: Svi porazi bošnjačke politike

Autor: Elvedin Subašić Februar 09, 2023 0

Zabrana učenja bosanskog jezika zadire u temelje ove države i njeno ukidanje trebao bi biti uvjet mnogih dogovora i kompromisa, a ne primjer poraza/ Iako hidžab ne može biti štetan po službu i javni interes, on se u ovoj zemlji smatra nepoželjnim/ Ne ovisi sve o bošnjačkim političarima, ali s pravom se može postaviti pitanje koliko puta je pitanje Sporazuma IZ i Države bilo u opticaju u zahtjevima bošnjačkih političara?

Diskriminacija vojnikinje Emele Mujanović kojoj se osporava korištenje mahrame u Oružanim snagama BiH ili zabrana izučavanja bosanskog jezika u manjem entitetu samo je nastavak poraza građanskog društva. To je poraz svakog građanina, aktivista za ljudska prava i političara, a naročito bošnjačkih političara koji su preuzeli odgovornost na sebe da će graditi društvo drukčije od jugoslovenskog u kojem su se uskraćivala mnoga prava Bošnjacima, naročito vjerska kojih se dotičemo u ovom članku.

Srpska ideologija, bosanski jezik i bošnjačka nezainteresiranost

Škola u Vrbanjcima je poznata široj javnosti kao škola u Kotor-Varoši koja je nastala pod pritiskom diskriminacije, jer vlasti u manjem entitetu ne dozvoljavaju učenje bosanskog jezika i onog sadržaja koji čini identitet ove zemlje stoljećima. Ta diskriminacija je na snazi i u drugim mjestima kao što je Bratunac. Pored toga, diskriminacija u školama s incidentima širenja međuetničke i međureligijske netrpeljivosti prisutna je u Bijeljini, Doboju, Banjoj Luci, Srebrenici... Također, nastavnici bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika također su diskriminirani, jer se u manjem entitetu njihova diploma ne smatra validnom. Tokom posljednjih osam godina OHR i OSCE su bili upoznati do najsitnijih detalja o diskriminaciji u Vrbanjcima, ali nije se mnogo šta promijenilo. Visoki predstavnik Valentin Inzko se nije puno osvrtao na apele roditelja i otići će iz Bosne s još jednom mrljom na svojoj političkoj karijeri. Za razliku od njega bošnjački političari ostaju s brojnim udruženjima i aktivistima za ljudska prava koji traže slučajeve i priče koje bi mogli unovčiti kroz EU fondove dok pred očitim slučajevima diskriminacije i kršenjem zakona zatvaraju oči i profile društvenih mreža. Porazno je za jedan narod, a za političare pogotovo što nastava u Vrbanjcima se odvija u prostorijama Islamske zajednice u BiH, što djeca nemaju kvalitetan bibliotečki fond niti primjeren današnjem vremenu informatički kabinet. Dok određeni bošnjački političari nastoje osigurati određena sredstva za izvođenje nastave, u isti mah se ne nazire ozbiljniji politička strategija po ovom pitanju, ne samo ovdje nego i u Novoj Kasabi i drugim mjestima. Ovo pitanje zadire u temelje ove države i trebalo bi biti uvjet mnogih dogovora i kompromisa, a ne primjer poraza.

Sudbina sjećanja na Genocid

Institucionalizacija sjećanja na Genocid je obaveza svih građana, a naročito pripadnika naroda nad kojim je počinjen ovaj zločin. S državnošću BiH institucionalizacija sjećanja na Genocid trebala je biti neupitni zajednički interes i moralna dužnost svakog bošnjačkog političara. Manji problem od toga što bošnjački političari nisu bili inicijatori izgradnje Memorijalnog centra u Potočarima jeste to što nikada nije napisana strategija izgradnje i održavanja institucija od značaja za sjećanje na Genocid i ostale zločine nad Bošnjacima, s izuzetkom Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Muzeji, publikacije, izložbe te drugi izrazi sjećanja na Genocid i druge zločine nad Bošnjacima još uvijek uveliko ovise o entuzijazmu pojedinaca i grupa. Naravno, ne mogu se bošnjački političari porediti s jevrejskim političarima i aktivistima kojima s holokaustom nema kompromisa, ali je bila moralna, civilizacijska i politička obaveza svih političkih struktura kod Bošnjaka da ne prepuste Islamskoj zajednici borbu za institucionalizaciju sjećanja ne samo kroz vjerske manifestacije, već i kroz podršku i promociju projekata kakav je Memorijalni centar, Cvijet Srebrenice ili Rezolucija o Srebrenici u Evropskom parlamentu. U Rezoluciji o Srebrenici, izglasanoj 15. januara 2009., Evropski parlament je pozvao države članice Evropske unije i države Zapadnog Balkana da obilježe 11. juli kao dan sjećanja na genocid u Srebrenici, a osoba koja je na svakom koraku agitirala za ovaj dokument bio je tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je kasnije Cvijet Srebrenice učinio svjetski poznatim znakom sjećanja na Srebrenicu. Nisu političari, već je Islamska zajednica inicirala kupovinu fabrike akumulatora u Potočarima kako se ne bi napravila klaonica svinja u krugu mezarja žrteva Genocida. Godine prolaze, dva desetljeća su prošla, a projekti, kakav je "Transkripti genocida" koji predstavlja skup pretraživih stenograma/transkripata sjednica Skupštine srpskog naroda u BiH/Narodne skupštine Republike Srpske, ili film Quo Vadis Aida ideja i djelo su pojedinaca koji moraju vući za rukav bošnjačke političare samo da obrate pažnju na njih. Ovdje treba izdvojiti i istaknuti projekat „Genocid nad Bošnjacima 1992-1995. izvršen u svrhu podjele RBiH i stvaranja Velike Srbije“ koji je veoma dobro zamišljen u kabinetu bošnjačkog političara, ali njegova realizacija i aktuelnost još uvijek su u fazi koja se prilikom promocije projekta 2017. godine nazivala početnom. Nakon iskustva s inicijativom, prema kojoj su i bošnjački političari presudili Huseinu Đozi i drugima da su fašisti, treba biti oprezan da se nešto slično ne ponovi i s generalima Armije RBiH ili nekim drugim ličnostima koji su stali u odbranu svog naroda.

Sporazum IZ i Države

Bosna i Hercegovina je kao država s Katoličkom crkvom odnosno Svetom Stolicom potpisala Temeljni ugovor 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH, te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine. Islamska zajednica u BiH je 2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora, a njegovo potpisivanje još se čeka. Ne ovisi sve o bošnjačkim političarima, ali s pravom se može postaviti pitanje koliko puta je ovo bio zahtjev bošnjačkih političara? U tekstu ugovora od dvadeset i pet članova, kojeg je sačinila komisija delegirana ispred Rijaseta, preciziraju se mogućnosti obavljanja namaza, džuma-namaza u radnom vremenu, slobodnih dana u toku muslimanskih praznika, pravo nošenja hidžaba u javnim službama itd. S pozicije građanskog društva u nekim sekularnim državama, ovo nisu «neka» prava u okviru općih ljudskih prava, već temeljna prava koja ni na koji način ne ugrožavaju druge građane. Nakon informacije da Država nije potpisala ugovor s Islamskom zajednicom javnost je ostala indolentna, u prvom redu političari i borci za ljudska prava. Kao da muslimani nisu građani. Jedna od «spornih tačaka», zbog kojih je tekst ugovora odbijen jeste pravo na izbor odijevanja a time ujedno i pravo muslimanke na hidžab u službama. Iako hidžab ne može biti štetan po službu i javni interes, on se u ovoj zemlji još uvijek smatra nepoželjnim.

Mahrame na pola koplja

Zabrana mahrame u Oružanim snagama BiH na primjeru slučaja Emele Mujanović  te odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH o zabrani nošenja vjerskih obilježja zaposlenih u pravosudnim institucijama su slučajevi u BiH koje bi svi političari trebali doživljavati kao poraz. Naravno, bošnjački političari bi trebali imati veću odgovornost ne zato što se izjednačava bošnjačko i muslimansko, već što bolje ili prisnije poznaju povijest ugrožavanja vjerskih sloboda Bošnjaka. Iako su i drugi narodi iskusili posljedice ideološke ateizacije, Bošnjaci u Jugoslaviji su bili izloženi brojnim zabranama koje su se ticale uskraćivanja prava na njihove elemente vjere, kulture i tradicije. Stjecanjem nezavisnosti 1992. godine očekivale su se promjene i društvena i politička situacija je trebala da održava duh slobodnog demokratskog društva. Dok je društvena situacija mogla biti uvjetovana prvenstveno kulturnim kretanjima unutar samog stanovništva, politički život je u cilju zaštite prava i sloboda svih građana bez obzira na vjeru i naciju trebao biti oslobođen svake vrste uskogrudnosti koja za posljedicu ima diskriminaciju. U promociji i uživanju vjerskih prava neophodno je da praksa ne ugrožava drugoga, o čemu govore i relevantni međunarodni dokumenti. Stoga, u kontekstu zabrane mahrame ko je i od čega tačno mogao biti ugrožen? To je pitanje koje su bošnjački političari stalno trebali postavljati.

Tužbe za porušene džamije

Šta su bošnjački političari uradili po pitanju podrške Islamskoj zajednici u njenoj borbi da se naplati odšteta za porušene džamije? Džamija jeste vjerski objekat, ali je i civilizacijska tekovina i zajedničko bogatstvo Bosne koje je bilo na meti. Uništavanjem preko 600 džamija uništavala se Bosna i njena baština čiju je vrijednost prepoznao i UNESCO. U prošlom broju smo posvetili članak borbi Islamske zajednice za odštetu zbog porušenih džamija i drugih vjerskih objekata tokom agresije na BiH. Jedan od najznačajnijih postupaka Islamske zajednice protiv Republike srpske tiče se 16 porušenih banjalučkih džamija sa odštetnim zahtjevom od blizu 64 miliona maraka. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci prihvaćena je tužba  Islamske zajednice, ali je od strane Okružnog suda žalba Pravobranilaštva Republike srpske tužbeni zahtjev odbijen. Odlučujući po reviziji, Vrhovni sud Republike srpske je odbio reviziju, a odlučujući po apelaciji Islamske zajednice protiv presude Vrhovnog suda RS-a, Ustavni sud BiH je 21. jula 2015. godine odbio apelaciju kao neosnovanu. Sudovi RS-a su se pozvali na, navodnu, zastaru, smatrajući da tužba nije podnesena u roku od tri godine od kada je prestala neposredna ratna opasnost, već nakon četiri godine. Nažalost, i Ustavni sud BiH je svojom odlukom praktično kazao da Republika srpska ne može odgovarati za sistemsko rušenje džamija u vrijeme kada nije bilo ratnih dejstava i da za to mogu odgovarati samo pojedinci. Koliko to apsurdno zvuči kada se uzme u obzir samo koliko bi bilo kojem pojedincu trebalo stručnog znanja, ali i eksploziva da digne u zrak toliko džamija. S druge strane, na isti način bi neko mogao kazati da je hiljade Bošnjaka ubio pojedinac ili pojedinci, koji su imali na raspolaganju i oružje i metke za pucanje, i bagere za masovne grobnice, i vozila za čišćenje tijela i krvi s ulica... Naravno, pitanje odštete prije je političko nego pravno pitanje. Naime, ako je potražnja za rušenje 16 banjalučkih džamija iznosila 64,7 miliona KM, koliki bi zahtjev bio ukoliko bi se podnijela tužba za rušenje svih džamija? Čiji bi to budžet mogao izdržati?

Izgradnja džamija

Ako svi nijemo posmatraju presude da je rušenje džamija djelo pojedinaca te da je Islamska zajednica trebala ranije podnijeti tužbu, može se postaviti pitanje koliko su, s druge strane, bošnjački političari učinili da barem džamije poput Ferhadije, Aladže, Begove i drugih najznačajnijih džamija u potpunosti obnovi država BiH? Dok će mnogi spomenuti ministre koji su izdvajali iz budžeta za obnovu mnogih džamija i vjerskih objekata jednostavno neshvatljivo je da država nije obnovila u potpunosti barem jednu džamiju koja je od nemjerljivog značaja ili je, pak, proglašena nacionalnim spomenikom. Nažalost, neki bošnjački političari su se pojavljivali u nekim džamijama koje su se gradile samo u predizborno vrijeme čime su se itekako mogle zloupotrijebiti obećane donacije.

Otimačina vakufa

Vakufi su uvijek bili meta političkih sistema, ali i privatnih interesnih planova koji su vodili ka uzurpaciji i privatiziranju vakufa. I dok se neupitno može optužiti komunistička vlast za oduzimanje vakufa, neupitna je i odgovornost bošnjačkih političara prema ovom pitanju nakon stjecanja nezavisnosti BiH. Da, komunisti su oduzeli vakufe, ali bošnjački političari su činili i još uvijek čine većinu u općinskim vijećima koja i do donošenja zakona o restituciji mogu mnogo učiniti po ovom pitanju. Indolentnost prema vakufskoj imovini do izražaja dolazi posebno u Sarajevu gdje bošnjački političari nisu bili spremni vratiti ni cijeli Bezistan, kojeg je Gazija uvakufio. Odlukom općinskog vijeća Starog Grada lijeva strana je u vlasništvu Općine, a desna (valjda kao muslimanska) u vlasništvu Gazi Husrev-begovog vakufa koji brine o ovom najpoznatijem bh. vakufu. Ako vijećnike, u prvom redu Bošnjake, nije strah Boga, je li ih stid što se bezistan, koji i danas nosi ime po svom vakifu, još ne vraća u kompleks Gazi Husrev-begovog vakufa? Malo je poznato da je zgrada današnjeg Predsjedništva izgrađena na vakufu Isa-bega, tačnije u sklopu musalle, koja se prostirala sve do Ali-pašine džamije. Danas se na mjestu Musalle nalazi park koji obuhvata i dio iza Ali-pašine džamije gdje je nekada bilo mezarje, također razrušeno. Kada se uzme u obzir vrijeme i način uzurpacije, čini se nemogućim određene lokacije ponovo proglasiti vakufom, odnosno vratiti Islamskoj zajednici kao pravnom zastupniku vakufa u BiH, ali ne treba zaboraviti “vakufsku“ povijest glavnog grada i činjenicu da je političko zlo koje su mnogi muslimani kleli nije nestalo, samo je promijenilo boje i ime te nastavilo uzurpaciju vakufskog dobra pravnim i prije svega političkim djelovanjem. Kao i u slučaju potraživanja odštete za porušene džamije, što ne odgovara Republici srpskoj, ni mnogim bošnjačkim političarima ne odgovara da se vrate vakufi, barem nisu pokazali političku volju da pokažu suprotno, jer u pitanju su cifre, a to je nešto na čemu se u politici lahko pada.

Naravno, ovo nisu svi porazi kako stoji u naslovu, odnosno ovo nije konačna lista, pogotovo što je izostavljena analiza izgubljene tužbe protiv Srbije ili, pak, odnos prema sudbini povratničkih mjesta dok traje višedecenijska borba za političku nadmoć od Baščaršije do Marin Dvora, ali svakako govore o tome da je teško ili žalosno analizirati stanje prava i sloboda u zemlji koja je putem nezavisnosti i demokratije krenula prije skoro 30 godina kao i odsustvo strateških planova bošnjačkih političara koje nekada mora Islamska zajednica okupljati radi zaštite općih, vitalnih interesa.

Povezani članci (po oznakama)