Rasno i ideološko „drugotvorenje“Bošnjaka zasnivalo se na nekoliko međusobno povezanih elemenata: ideji religijske izdaje (prelazak na islam kao izdaja kršćanstva), tvrdnji o biološkoj ili genetskoj inferiornosti te narativima o muslimanskoj i ustaškoj prijetnji. Ova kombinacija ideoloških konstrukcija odigrala je ključnu ulogu u mobilizaciji i opravdavanju genocidnog nasilja nad Bošnjacima tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Takvi narativi nisu nastajali spontano niti su bili isključivo proizvod ratne propagande. Oni su imali duboke historijske korijene i razvijali su se kroz političke, književne i intelektualne tradicije koje su Bošnjake prikazivale kao trajnog „drugog“.

U tom diskursu Bošnjaci su predstavljani kao zajednica koja je navodno izdala vlastiti narod prihvatanjem islama, kao produžena ruka nekadašnjeg osmanskog imperijalnog naslijeđa, ali i kao potencijalna sigurnosna i civilizacijska prijetnja savremenom evropskom prostoru. Kada se takve predstave spoje s rasističkim tvrdnjama o biološkoj inferiornosti ili „genetskoj degeneraciji“, nastaje ideološki okvir u kojem nasilje nad određenom grupom postaje lakše opravdati i normalizirati.

Važno je naglasiti da su ovakve ideje često dolazile od obrazovanih intelektualnih elita – akademika, političara, univerzitetskih profesora i stručnjaka – čime su dobivale dodatni legitimitet u javnom prostoru. Njihove izjave, knjige i javni nastupi doprinijeli su stvaranju atmosfere u kojoj su stereotipi i teorije o „poturicama“, islamskoj prijetnji ili rasnoj inferiornosti Bošnjaka postajali dio šireg društvenog diskursa. Na taj način ideološka priprema nasilja nije bila ograničena samo na političke ili vojne strukture, već je prožimala šire kulturne i društvene sfere.

Proces dehumanizacije imao je i važnu mobilizacijsku funkciju. Predstavljanjem Bošnjaka kao historijskih neprijatelja, izdajnica ili opasne prijetnje, rat je interpretiran kao borba za opstanak, a nasilje kao legitimna odbrana ili čak historijska pravda.

Upravo takva logika omogućila je da se masovni zločini, etnička čišćenja i genocid predstave kao nužna ili opravdana sredstva političke borbe.

Raškovićeve analize

Jovan Rašković bio je jedan od vodećih političara hrvatskih Srba koji je početkom 1990ih predvodio proces stvaranja srpske paradržave unutar Hrvatske. Po profesiji psihijatar i akademik, Rašković je ujedno bio i ideolog srpskog nacionalizma. U svojoj knjizi Luda zemlja, objavljenoj 1990. godine, napisao je da je kao psihijatar dolazio u kontakt s pacijentima iz različitih etničkih grupa:

„Naprimjer, katolici, pravoslavci i muslimani imaju različite vrste neuroza. Pojednostavljeno rečeno, kod Srba je izražena snažna edipovska situacija sa svim problemima koji je prate. Kod Hrvata su neurotični problemi vezani za kastracioni kompleks. Muslimanski narod, kako bi rekao Freud, pati od analne frustracije.“

Rašković je dalje tvrdio da ga je „najviše iznenadilo to što je većina muslimana koje je liječio imala analne fiksacije“, zbog čega su, prema njegovom mišljenju, skloni „gomilanju imovine, vladanju i procjenjivanju ljudi prema njihovom bogatstvu i društvenom uspjehu“. On je takve osobine povezivao s „muslimanskim zakonima i zahtjevima o posebnoj higijenskoj brizi za analni kanal“. Rašković je naglašavao da do tih zaključaka nije došao iz Kur’ana, nego iz vlastitog „posmatranja određenih društvenih i psiholoških karakteristika“.

Gori od Turčina

Raškovićeva dehumanizacija bošnjačkih muslimana bila je u skladu s konceptom srpskog nacionalističkog pogleda na svijet. Taj pogled predstavlja kombinaciju rasnih teorija, ideja o „genetskoj higijeni“ i koncepta religijskog izdaje. Kako primjećuje Michael Sells, ideja izdaje posebno je rezervisana za slavenske muslimane i proizlazi iz mitologije o Kosovskoj bici iz 1389. godine, kao i iz narativa o srpskom vjekovnom stradanju. Taj osjećaj viktimizacije održavan je kroz epske narodne pjesme.

Izraz „Poturica gori i od Turčina“potiče iz Gorskog vijenca Petra II Petrovića Njegoša, crnogorskog vladike i književnika iz 19. stoljeća. Termin poturica predstavlja pogrdan naziv za slavenske muslimane za koje se smatra da su napustili pravoslavlje i prešli na islam tokom osmanske vlasti.

Njegoš i drugi nacionalistički ideolozi smatrali su da su oni koji su prihvatili islam izdali Krista te da zbog toga zaslužuju kaznu. Ova ideologija postala je ključni element antimuslimanske mržnje koja je tokom stoljeća dovela do diskriminacije, progona, prisilnih migracija i na kraju genocida.

Opravdanje za masovno nasilje nad Bošnjacima temeljilo se na kombinaciji rasnog i religijskog „drugog označavanja“.

„Drugotvorenje“Bošnjaka: Najslabije poturice

U maju 1992. godine pripadnici Vojske bosanskih Srba zauzeli su bošnjačko selo Drinsko kod Višegrada. Vojnici su ušli u džamiju, opljačkali je i preko razglasa puštali srpske pjesme. Nakon toga su objavili da će zaklati muslimane, pritom psujući njihove „turske majke“. Višegrad, grad u istočnoj Bosni, bio je jedno od mjesta najbrutalnijih genocidnih zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Stotine Bošnjaka su uhvaćene i ubijene. Jedna od najčešćih metoda egzekucije bila je dovođenje žrtava na osmanski most Mehmedpaše Sokolovića iz 16. stoljeća, gdje su ubijani, a njihova tijela bacana u rijeku Drinu. Ova praksa imala je i ritualni element, jer je most smatran simbolom osmanskog naslijeđa, a sam Sokolović bio je pravoslavni kršćanin koji je prešao na islam. U tom ideološkom okviru Bošnjaci su predstavljani kao nasljednici Osmanlija – „poturice“– koji moraju biti kažnjeni.

Srpski politički i vojni establišment koristio je dva ključna argumenta kako bi Bošnjake predstavio kao neprijatelja:

1. Bošnjaci kao muslimanska prijetnja,

2. Bošnjaci kao ustaška prijetnja.

Prvi narativ služio je za izazivanje straha od navodne muslimanske dominacije, dok je drugi prikazivao Bošnjake kao nasljednike ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata. U oba slučaja, važan element bilo je rasno predstavljanje Bošnjaka kao inferiorne ili „neljudske“skupine.

Cijeli tekst je dostupan u izdanju Preporoda od 1. aprila