Ovako smo tamo nekih sedamdesetih, moja generacija, kao i generacije prije, a i poslije nas, učili u mejtefu, na mektebskoj pouci koju danas nazivamo mektebska nastava. Od devedesetih godina prošlog stoljeća u praksi vidimo da džuma namaz ima dva, šest, deset, pa i šesnaest rekata. Zavisi gdje klanjamo, ko klanja, s kim smo u džamiji itd. Šta se desilo sa našim znanjem iz mejtefa? Je li ga praksa demantirala? Kuda dalje sa našom džumom?

Vjerujem da će neki kazati kako se ovo pitanje postavlja nepotrebno, pogotovo što ima toliko prječih pitanja kojima se trebamo baviti, ići im ususret i pokušavati ih rješavati. Može se uvijek pronaći prječe pitanje od onog koje je na dnevnom redu ili s kojim se suočavamo. Katkad je to „bježanje“ u lakši ambijent, katkad stvarna potreba da ga se adaktira, katkad komoditet ili haljkavost ili neki drugi razlog. Uglavnom, radi se o pristupu, o našem odnosu prema tom pitanju, u ovom slučaju pitanju džume namaza.

Koliko džuma namaz ima rekata? To više nije samo pitanje kojim treba da se bavi struka na nivou akademske rasprave. To je i pitanje koje je u našim džamijama na terenu potpuno otvoreno. Iz praktičnih razloga, smatram da se ovim trebamo ozbiljno pozabaviti i pokušati naći adekvatan odgovor ili odgovore. U protivnome, desit će nam se, i to vrlo brzo, da nam nakon dva ili šest rekata petkom u džamiji ostane samo imam, a i on po službenoj dužnosti.

U vrijeme kada smo mi išli u mjetef, ili preciznije kazano, do devedesetih godina prošlog stoljeća ovo se pitanje nije ni postavljalo, jer su svi učili identično i primjenjivali identično. Zatvoreno društvo u kojemu smo živjeli bio je jedan od razloga tog prešutnog konsenzusa, saglasnosti gdje je Islamska zajednica kroz svoj obrazovni sistem imala neku vrstu monopola, zapravo jedina je i držala, organizirala i realizirala tu vrstu obrazovanja naših ljudi. U zatvorenom društvu nije bilo spoljnih utjecaja, niti su neke drugačije ideje, mišljenja, stavovi, prakse, uopće mogli doći do izražaja, a pogotovo nisu mogli dobiti na važnosti, značaju, preimućstvu. Drugi razlog je što smo, kao dio osmanlijske kulturno-obrazovne zone pripadali mezhebu koji je bio vojničkog tipa i gdje je disciplina bila uvjet svih uvjeta, a posebno kada se radi o izvršavanju vjerskih obaveza, pa time i namaza. Izostavljanje sunneta, bilo kojeg, bilo je nezamislivo za svakog onoga ko je redovan u obavljanju namaza. Slična je situacija i sa tzv. ukrasima namaza – zikrom poslije selama, tespih, dova i sl.

Masovnijim odlaskom naših ljudi na školovanje u arapski svijet, posebno neke dijelove toga svijeta i njihovim povratkom u zemlju, pa i stupanjem na različite dužnosti mnogo se pitanja počinje postavljati, problematiziraju se neke stoljetne prakse našeg naroda, pa sve do, tobe ja Rabbi, njegove vjere ili njene ispravnosti. Brutalna agresija na našu zemlju otvorila je naglo vrata utjecajima pojedinaca i grupa koje su, katkad iz neznanja, katkad iz najbolje namjere, katkad iz „pobožnosti, a po neki put i iz nerazumljivih i ko zna čijih razloga počeli drmati temelje naše tradicije koju smo do tih dana smatrali neupitnom. Iz sfere zatvorenog društva, nažalost, nismo imali mogućnost nekim normalnim, prirodnim tokom prijeći u sferu otvorenog društva. Prije će biti da je silina udara sa svih strana za posljedicu imala nastanak „rasporenog“ društva u cjelini, pa time i onoga što nazivamo zajednicom vjernika, odnosno njegov institucionalni okvir, tj. Islamsku zajednicu.

 (Muftija goraždanski)