Nad mrtvom majkom svojom
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda ispod kapaka mrtvih;
usnom što stid ti je stinu nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda;
i zapamti ih vjerno u svakom svom vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste kao grijeh, obilje tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak-korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
- TARIH I -
(za Karađozbegovu džamiju u Mostaru)
Rat il' svegled satrap il' jesen od rita
poružne i svjetlost - nebo zemlji zgade
ti kamena lebdiš k'o procvali badem
žedna plavog bezdana, puzavica sita.
Sunce, k'o dan sudnji, skine sve do gola
čempres što te rastom ljubomore prati
tad, k'o da je bio slijep od iskona ti
žagri u te novu, a njega nema pola
Šta mu sniva svjetlost, mjesec vidi-ti kad
pustiš da ti tinja u krijesnici tijela
u krošnje košćela bura pusti bika
I stabla im škripe - ti mirna i bijela
umrem, iz korijena vijekova izlistam
i budem ti čempres: a ti stojiš ista.
- TARIH II -
(Za stari most u Mostaru)
Rat il' stoglav satrap il' zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobjesa,
ljude i rijeku puštaš ušću nadu.
Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake - sve skelet i smola.
Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.
Ja, tvoj neimar, kada skidahu ti skele,
zažmurih i pobjegoh od zamisli smjele,
kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.