Da li je to stvarno tako i jesu li upravu oni koji zbore da vlast kvari ljude? Naravno, da će odgovora na ovo pitanje biti jako mnogo, i to i oprečnih. Svi sudionici rasprave se mogu podijeliti u dvije grupacije: prvu - koja će potvrditi tezu, i drugu grupaciju - onih koji se ne slažu da vlast kvari ljude, dakle, imaju druge odgovore. Prvi će na to neumorno odgovarati i to površno i bez razmišljanja, oni teško da su ikada i pokušali drugačije razmišljati, a vjerovatno većina u društvu tako promišlja o ovom pitanju.
Međutim, značajno je šta o tome misle oni koji su se ovim pitanjem bavili suštinski, nastojeći ga dublje razmotriti, među takve spadaju mislioci, učenjaci i političari sa autoritetom.
Skoro svi oni koji su se bavili izučavanjem odnosa ličnosti i vlasti kao pojma u širem značenju su mišljenja da nije vlast kriva što je neki političar nemoralan.
Sad već davno, početkom 17. stoljeća jedan od najpoznatijih bosansko-hercegovačkih učenjaka Hasan Kafija Pruščak je napisao djelo Temelji mudrosti o uređenju svijeta, u kojem pojašnjavajući ispravne temelje na kojima počiva i pomoću kojih opstaje vlast, primjećuje negativne pojave kod vlasti. Prema njegovom mišljenju negativne pojave su imale nekoliko glavnih uzroka od kojih se izdvajaju sljedeće:
Prvo je smatrao da nosioci vlasti zanemaruju pravdu i vođenja valjane politike iz razloga što se državni poslovi ne povjeravaju ljudima sposobnim za njih.
Drugi uzrok po njemu je nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni mišljenja i planiranju, a sve zbog oholosti i uobraženosti velikaša i njihovo izbjegavanje da se druže sa učenjacima i mudrim ljudima jer će oni otkriti stvarno stanje. Pruščak smatra i navodi kao glavni uzrok svim devijantnostima vlastodržaca lakomosti na mito i sklonosti ka ženama.
Tako je mislio Pruščak i na osnovu njegove percepcije vlasti i političara, on nije imao dvojbe gdje je problem u vlasti ili ljudima, jer on kaže da se državni poslovi ne povjeravaju ljudima sposobnim za njih, i to je upravo uzrok loših rezultata vlasti, kao i činjenica da se političari ne savjetuju sa učenjacima i mudrim ljudima radi razmjene mišljenja i planiranju zbog bojazni da će im oni otkriti stvarno stanje. Dakle, nije kriva vlast što se političari dovoljno ili nikako ne savjetuju sa pametnima, nije kriva vlast što političari odgovorne pozicije povjeravaju ljudima nesposobnim, nije kriva vlast što kod političara nema imuniteta za korupciju. Nije dakle, do vlasti nego je do ljudi.
Na tragu Pruščakovog razmišljanja je i mišljenje engleskog političkog aktiviste
Bernarda Shoaw koji je izjavio misao koja je na fonu osnovne teze da vlast ne kvari ljude. Naime, rekao je: "Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je ustvari samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast"!
Ne znamo kako je bilo ranije, ali na osnovu današnjih vlastodržaca možemo navesti veliki broj primjera u prilog tezi da loši i pokvareni ljudi kvare vlast, jer je takvih primjera veoma mnogo i veoma često čujemo priče o ljudima koji nisu dostojni da obnašaju neku poziciju. Mnogo je onih koji nakon što su došli na vlast rade za svoje lične interesa i opće narodne interese su podredili sebi. Mnogo je onih od kojih narod očekuje da im budu od pomoći, a ustvari nisu ni prepoznali u tim osobama njihov egoizam, egocentričnost, a pohlepa im je nezaježljiva. Sa političarima ovakvog profila iluzija je očekivati da se desi blagostanje u društvu.
Mi imamo posla sa profilom političara koji nisu svjesni da je vlast čast odgovornost, breme, ali i kajanje, da je vlast jedno od primarnih, fundamentalnih, najvažnijih pitanja u svakom društvu. Da od vlasti ovisi lični i društveni razvitak u zajednici. Da vlast utiče na sudbine ljudi. Ali ti isti političari znaju da je vlast slast, da je vlast moć i da je vlast privilegija. E tu su oni sa svojim shvatanjima i to „dobro“ kontaju i to je deskripcija njihovog mentaliteta, i zbog ovakvog poimanja vlasti nama nema na zelenu granu.
Među onima koji su najbolje osjetili vlast i njene izazove i iskušenja, kao i sve ljudske slabosti, bio je Alija Izetbegović, čovjek koji će ostati upamćen po skromnosti i radu za interese naroda, jedne prilike je o odnosu vlasti i ljudi rekao:“Vlast ili opasno kvari ljude ili pokvarenim ljudima pruža šansu“. Rahmetli Izetbegović za razliku od Pruščaka koji je isticao nesposobnost i Showa koji je govorio o budalama, u prvi plan stavlja pokvarenost kao dio karaktera ljudi koji su došli na vlast. I, apsurdno je očekivati da pokvareni ljudi mogu doprinijeti ozdravljenju društva. Nešto drugačije mišljenje o ljudima u vlasti, koje je opširnije za razliku od nekih spominjanih iznio je dugogodišnji političar sa iskustvom Fuad Šišić koji je reakao:„Vlast ne kvari ljude, samo pokvareni ljudi kada dođu na vlast kvare vlast. Vlast jeste iskušenje, i ništa drugo. To iskušenje često razotkriva u cjelosti karakter ljudi, ali vlast ne proizvodi taj karakter“.
Dakle, tako o vlasti zbore mislioci i političari i svojim mišljenjima potvrđuju tezu da vlast ne kvari ljude, nego je problem u ljudima kako smo već spominjali. Dakle, ključ društvenih problema je u vođenju kadrovske politike. Politike koja treba da ima snažne filtere za imenovanja i postavljenja ljudi na pozicije. Prije svega onih koji imaju moć da utiču na izbor moraju biti svjesni odgovornosti koju obavljaju, moraju biti svjesni šta se očekuje od njih. Moraju biti svjesni da se oni postavljaju da bi ljudima hizmećarili. Moraju biti svjesni da je sudbina velikog broja ljudi na određeni način u njihovim rukama.
Zato stranački i drugi filteri moraju imati jake moralne i stručne senzore koji će biti navijeni na visoko frekvencije senzori koji će reagovati na one koji su pokvareni, one koji su nesposobni, one koji su bez jasnog stava i vizije.
Pored toga oni koji su skloni eksperimentisanju sa davanjem vlasti ili uvođenjem u vlast, trebaju prestati s tom praksom, jer su to veoma skupi eksperimenti. Kao što je pogubno i to da se u vlasti podržaju oni koji griješe, a ne prihvataju opomenu i kritiku, niti se popravljaju. Ljudima koji su lošeg karaktera, koji su neizgrađeni, koji su slabog odgoja vlast treba biti zabranjena.
U dosta primjera to su preovladajući načini rada i funkcioniranja društvenog sistama, treba reći i to da je bilo i da ima svijetlih izuzetaka, ali njih treba tražiti sa lampom, ali ostaje nada da će ih biti sve više i više.
U kontekstu razmatranja ove teme treba vidjeti i napomenuti šta se preporučuje u vjerskim izvorima. Ako počnemo od Kurana časnog vidjet ćemo da se na eksplicitan način govori o važnosti, potrebi i oprezu prilikom izbora ljudi koji će obnašati javne poslove. Tako se u jednom ajetu spominje: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi“.(An-nisa:58)
Kao što se može vidjeti i zaključiti, riječ je o naredbi u imperativnoj formi, kojom se zapovijeda da se samo dostojnim ljudima smiju povjeriti poslovi vladanja, bar značajnijih poslova u vlasti. Sa ovakvim mjerama predostrožnostio ne bi se dešavalo ono što se danas dešava da imamo veliki broj političara, dužnosnika, koji ne zadovoljavaju sve kazane i postavljene kriterije predostrožnosti. Zbog takvog pristupa imamo situaciju da ljudi misle o vlasti kao o nečemu gdje je teško ostati čist, gdje je teško savladati iskušenja i gdje je već uvriježeno mišljenje da se ljudi ulaskom u vlast iskvare.
Također, imamo i hadis Božijeg poslanika Muhameda a.s. u kome se spominje vlast i oni koji treba da je obnašaju a koji glasi:„Tako mi Allaha, mi ne dajemo vlast onima koji je traže, niti onima koji je žele." (Buhari i Muslim). U citiranom hadisu se ističe da je vlast zabranjena onima koji je traže. Naša praksa pokazuje suštu suprotnost od citiranog hadisa, kod nas se gotovo svi koji se nalaze na vlasti su došli do nje borbom i htijenjem, a mali je broj onih koje poznajemo a koji su bježali od položaja.
Vjerovatno, princip nedavanja vlasti onima koji je žele, je bio i tajna kako brzog uspjeha i tako i dugog vladanja tih generacija koje su ostale upamćene po pravednoj vladavini i socijalnom blagostanju.
Na kraju ovog razmatranja koje je imalo za cilj da aktualizira jedan društveni fenomen kakav je odnos vlasti i onih koji je obnašaju, da otkloni iluzije oko vlasti i vlastodržaca u čemu se nadam se uspjelo završit ću još jednom briljantnom mišlju Hasana Kafije Pruščaka koji je rekao:"Nema vlasti bez ljudi, ljudi bez materijalnih dobara, materijalnih dobara bez prosperiteta, niti prosperiteta bez pravde i dobre politike."