Nažalost ovim se zadatkom nekada ne možemo pohvaliti, jer ne ulažemo dovoljno truda i vlastitih potencijala kako bi dali svoj doprinos da se o genocidu govori, pamti i istražuje. Nekada se čini da ne shvatamo situaciju najozbiljnijom. Bavili se društvenim, prirodnim, humanističkim, medicinskim, tehničkim naukama ili umjetnošću, da li smo studenti ili ne, postoji velik broj mogućih radnji koje možemo poduzeti u procesu dokumentovanja zločina genocida i etničkog čišćenja u našoj domovini. Nesumljivo da su mnogi od nas izgubili svoje najbliže članove porodice, posebno jednog ili oba roditelja, tako da imamo mladih aktivista, studenata različitog akademskog usmjerenja koji su bili posebno potaknuti stradanjem svojih da na bilo kakav način korisno doprinesu ovoj temi.
Posjeta Srebrenici i obilazak memorijalnog centra u Potočarima nas ni u kom slučaju ne smije zaobići.
Vrlo važan korak, bar od nas mladih, jeste da koliko god smo svjesni zločinaca, imenom i prezimenom, trebamo imati na umu također i ljude, srpske i hrvatske nacionalnosti, koji su se suprostavili svojim sunarodnjacima i nisu dopustili da u njihovo ime čine takve zločine. Neki od tih ljudi nastradali su zajedno sa svojim bošnjačkim sugrađanima, samo zato jer su se odlučili suprostaviti zločinačkim djelima.
Ono što kao mlada generacija koja je rat provela u dobu djetinjstva, možemo danas posebno uraditi jeste da najprije i sami prikupljamo svjedočanstva iz mjesta iz kojih potičemo o stradanju muslimana. Tu se ističu i sjećanja naših nana i deda o stradanjima i iz Drugog svjetskog rata, što također zaslužuje svojevrsnu dokumentaciju. Ako budemo slijedili ovakav tempo kao mladi, što je od velike važnosti danas kada se nalazimo u 21. stoljeću, kojeg također potresaju sukobi i nemiri u svijetu, naša budućnost i ne bi trebala onda biti opterećena i zamućena zaboravom onoga što se desilo.
Posjeta Srebrenici i obilazak memorijalnog centra u Potočarima nas ni u kom slučaju ne smije zaobići. Bez obzira na vrijeme, ovo su mjesta koja su dužnost posjetiti za svakog od nas pojedinačno, ali i grupno. Ali problem koji danas imamo jeste također da trebamo znati posjetiti i obići i druge gradove u kojima su predratnim popisom Bošnjaci bili u velikoj većini ili su bili brojčano mnogo prisutniji, te su etničkim čišćenjem, progonima i egzekucijom skoro pa u potpunosti nestali. Trebamo nastojati da u okviru svojih aktivnosti ili aktivnosti nevladinih organizacija, što je najčešće slučaj, ali i ispred univerziteta, posjetimo takve gradove, kojih je najviše u manjem bh entitetu. Za povratnike koji su se odlučno i sa enormnom hrabrošću vratili u ta mjesta, svaka posjeta mnogo znači. Oni koji su u gradovima Federacije, tim činom ukazuju povratnicima u ovim mjestima da nisu zaboravljeni i da mogu računati na našu pomoć, u onoj mjeri koliko god to možemo pružiti. Među aktivnostima gdje su učesnici sve češće mlade generacije, posebno se ističe Marš mira, gdje je ove godine bilo od ukupnog broja učesnika čak 90% mladih.
Naš glavni zadatak primarno bi bio da temu genocida i etničkog čišćenja, kao i drugih zločina izvedemo iz okvira javnog potiskavanja i da je učinimo javnim diskursom i podsjećanjem u svakom njenom aspektu. Greška bi bila ako bismo samo genocid razmatrali u okviru naučno-istraživačkih razumjevanja ili samo u okviru općih govora o tome. Treba zapravo upotpuniti i unificirati obje ove dimenzije da bi i u narednom periodu imali što jasniju, produktivniju i obuhvatniju predstavu o ovoj temi, koja se tiče života svakog od nas. Jer o genocidu trebamo govoriti uvijek, a ne samo povodom 11. jula.
