Džematlija iz Prače Održava harem džamije u devetoj deceniji života

Autor: Elvedin Subašić Novembar 08, 2017 0

U džematu Prača-Hrenovica, Medžlis Sarajevo, živi dedo Ramo Čolo, čija životna priča teško koga može ostaviti ravnodušnim

Ramo je rođen 1932. godine u selu Bezmilje, općina Goražde. Pred Drugi svjetski rat umiru mu roditelji, kada je imao 8 godina, a tokom rata mu je umrla i jedna sestra. U toku rata, s pedesetero druge djece, poslan je u Srbiju da bere kukuruz. Išli su pješice i putem je poderao obuću te je na odredište stigao bos. Od umora je zaspao pored neke pilane kako bi se ogrijao, te su mu se noge zapalile od pilote. Došao je u Loznicu kod gazdarice i zaspao tako dubokim snom da se nije probudio cijeli jedan dan i noć. I danas je zahvalan toj ženi, za koju moli Boga, jer ga je prihvatila, zaposlila i imala povjerenje u njega. Međutim, kada se saznalo da je dijete bez roditelja, nasilno su ga odvojili od te žene, uz njen plač i tugu, te ga doveli u sarajevsko naselje Rajlovac i smjestili u dom za djecu bez roditelja. Tada su sijali luk za potrebe doma i njegovih uposlenika te su zbog neopisive gladi jeli to sjeme, a sadili njegovu oljupinu. Kada bi radnici bacali otpad od hrane životinjama, djeca bi izabirala ostatke hrane, cijedili ih, sušili i jeli. Ramo se ovdje zadržao otprilike pola godine i pobjegao. Hodao je tako po Sarajevu dok ga je milicija nije uhapsila, jer nije posjedovao nikakve lične dokumente. Proveo je tri dana u zatvoru. Potom su ga poslali u rodno Goražde. Bilo je to vrijeme kada po pola godine nije vidio hljeb svojim očima, a jeo je korijen žare i kočanjak. Objasnio nam je da je to ona unutrašnjost, deblo kukuruza, koje ostane nakon što se plodovi okome. Naravno, plodova nije bilo. Radio je triput kao najamnik. Zatim dolazi u Praču, u selo Komrani, 1950. godine, kako bi sjekao šumu ručno. S obzirom da je bio nepoznat, niko nije želio raditi s njim u grupi. Norma je bila da jedan čovjek dnevno izreže i pripremi po dva metra drva, a on je pripremao 3-4 metra svaki dan. Tada su ga drugi molili da radi s njima, a on ih je, priča nam uz osmijeh, odbijao. Oženio se jednom udovicom i prihvatio njeno dvoje djece, a kasnije su dobili još troje. Vojsku je služio u Crnoj Gori, a zbog primjernog ponašanja u vojsci, služio je osamnaest mjeseci umjesto dvije godine.

 

Iskušenja u toku agresije na BiH

 

Od 1966. do 1987. godine radi kao poštar u Prači i okolnim selima. Svaki dan je pješice prelazio po 25 kilometara, uglavnom makadamskim i šumskim putevima. I danas nam brojne džematlije pričaju o njegovoj odgovornosti, poštenju i radinosti iz tih dana. Novine su u to doba dva puta pisale o njemu kao uzornom poštaru, zbog čega je dobio i jednu nagradu. Posljednju agresiju na BiH proveo je u Sarajevu, jer je protjeran iz Prače, a kuća mu je potpuno uništena. Istovarao je humanitarnu pomoć za sedmičnu plaću u iznosu tri i pol kilograma hrane. Ranjen je dva puta i još uvijek ima geler u nozi. Sjeća se da mu je šef u stovarištu humanitarne pomoći u Sarajevu bio neki Srbin, koji mu je jedne prilike dao svoje sljedovanje hljeba, pola hljeba, kako bi se iftario sa svojom nanom.  Poslije rata se vratio u Praču. Drugim ljudima čistio je kuće i uređivao zgarišta, kako bi nešto zaradio i obnovio svoju kuću. Jedna kćerka mu je umrla u 49. godini života, unuka u 19., i jedan pastorak. Supruga mu je preselila prošle godine, u 93. godini života, nakon što je deset godina bila u potpunosti vezana za postelju. Naravno, Ramo se brinuo o njoj i nikad se nije odvajao od nje. Kaže da joj sve draga srca halali.

 

Briga o džamiji

 

Danas živi u Prači s minimalnom penzijom. Jedan poslovan čovjek, katolik, čuo je za njegovu dobrotu, iako ga nikad nije sreo pa mu već četiri godine obezbjeđuje drva za zimu. Ramo je udaljen od pračanske džamije skoro jedan kilometar, od čega je pola šumski, makadamski i neosvijetljeni put. Redovan je na najmanje dva namaza dnevno, a ovog ramazana je postio svaki dan. Klanjao je svaku teraviju u džamiji, a u toku dana kosio i kupio travu u haremu džamije i na pračanskom mezarju. Svoga imama redovno zamoli da ga povede na svaku dženazu, jer su mezarja međusobno udaljena nekada i desetine kilometara, kako bi lično učestvovao u ukopavanju. Kada sazna za smrtni slučaj ili da je neko bolestan, ili da se neko oženio, dobio dijete i slično, odmah žuri da otvori vrata tih kuća, uvijek s obrazom - hedijom. Skoro svakom djetetu koje sretne u džamji ili na ulici ugura koju marku u džep. Redovni je čitatelj Preporoda. Pored svega spomenutog, Ramo Čolo, kojeg njegov imam hafiz mr. Elmir-ef. Mašić od milja zove Ramadan, uvijek je čist, namirisan, ponosan, odvažan, radostan, nasmijan i neizmjerno zahvalan Stvoritelju na svim blagodatima kojima ga je obasuo.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro