tonem u beskraj misli i pitanja. Nisam znala šta će me to na cilju čekati jer sam mislila da

 

je najgore iza mene…iza nas…onda kada je želja bila jača od realnosti a mašta obojena

 

ljubavlju prema svojoj vjeri i svojoj zemlji, onda kada sam željela samo da se vratim sa

 

svojom porodicom u svoj grad i u svoju zemlju. Njemačka je bila i previše prijateljski

 

raspoložena ali ni 5 godina nekog solidnog života nisu mogli nadomjestiti hendikep da tu

 

ne pripadam. Povratak u domovinu u susjedni grad i 4 godine izbjegličkog života u njemu

 

nisu uspjeli to isto. Svaka posjeta svome gradu i rodnom mjestu jačala je jedinu misao:

 

vratiti se! Iako je moj grad mirisao još na svježu krv  Keraterma, Omarske i Manjače i

 

izgledao avetinjski, uprkos strahu koji je ledio krv u žilama svaki put dok sam pokušavala

 

da ne mislim o tome, misli su bile neposlušne i kao za inat jedino znale o tome.

 

Vratila sam se sa svoje dvoje djece i svojim suprugom. Svaki dan koračala sam starim

 

stazama koje su budile sjećanja. Sjećanja na sretno djetinjstvo, na moju mahalu, moje

 

selo, moj mekteb i drvo koje sam nosila pod rukom za grijanje mektebske učionice.

 

Sjećanje na moju rahmetli nanu i na njene dimije, na njenu postekiju na kojoj je klanjala.

 

Sjećanje na sve one koji se sada zovu šehidi a imali su imena: Midhet, Ifet, Šefik,

 

Nazmija, Vehid, Emir, Razim, Sefer, Munib, Vahid, Džemal, a ubijeni su samo zato jer su

 

se baš tako zvali. Pokušavala sam shvatiti zašto je tako moralo biti ali odgovor je uvijek

 

nestajao u jecaju i  kriku koji sam gušila i čuvala samo za sebe.

 

 

 

Borba za svoje mjesto pod nebom moje Čaršije imala je svoje padove i uspone. Bili su

 

dani kada nisam mogla više i kada sam samo htjela otići što dalje…a onda noći u kojima

 

sam imala samo  Allaha, svoju dovu i jecaje na sedždi. I jedan dragi lik u daljini koji mi se

 

smješio i bodrio me da se ne predajem i da izvojevujem svoju Bitku na Bedru. Nakon

 

toga jutra su osvitala puno sjajnija a cilj bio mnogo jasniji. Prolazile su i nizale se godine.

 

Iskušenja su postajala sve veća. Pravila sam se hrabra i onda kad sam bila najmanje jaka.

 

Nisam mislila da ću ikada neke stvari spoznati. I da će iskušenja biti ovako teška i bolna.

 

Tminu i mrak u koji sam tonula ovih godina tjerala je svjetlost i milost Božjeg Poslanika,

 

miljenika Muhameda a.s. Osjećala sam zikreći kako me obuzima osjećaj smirenosti i

 

sreće, kako se moji padovi pretvaraju u zalete i kako dobijam krila da letim ka svome

 

cilju.  Ezani sa novoizgrađenih džamija pozivali su i punili pluća nekim čudnim 

 

strujanjem. Poslanikova me sjenka vjerno pratila i neka nevidljiva sila me tjerala da 

 

moram dalje, da ne smijem odustati.

 

Pitala sam se veoma često kako se tako može voljeti neko ko je živio prije hiljadu

 

godina? Kako se može osjećati takva milost kada se spomene Njegovo ime i kako blista

 

ispred mene taj lik kojeg nisam vidjela ikada uživo a bio je, ipak tako živ i blizu.

 

I najveća poniženja bivala su lahka sjetivši se kako su Njega ismijavali i vrijeđali, a on je i

 

dalje pozivao i prenosio Allahovu Objavu. U 45-oj godini ušla sam u Kuransko pismo

 

zahvaljujući ljubavi i svjetlosti Božjeg poslanika koja neprekidno sja i zove u nove

 

pobjede a primjer Njegove požrtvovanosti uliva mi nadu da moja žrtva nije uzaludna.

 

Muhamed alejhiselam! Kako to lijepo zvuči! I ove mubarek noći molim Allaha da nas

 

sviju učvrsti u vjerovanju i da nam da snagu da opstanemo u ovom teškom deveratu,

 

koje nas Bošnjake, kako međusobno tako i sa svih drugih strana udara.

 

Molim Allaha da  ljubav koju osjećamo prema Muhamedu a.s., učini da i dalje primjer

 

Božjeg Poslanika bude izvor snage svih nas! Amin!