Tako, bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog vođstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamo li smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu.”

(Isaković o Bošnjacima…)

Alija Isaković rođen je u mjestu Bitunja kod Stoca, 1932. a umro u Sarajevu 14. marta 1997. Prozaist, romansijer, leksikograf, istraživač književne povijesti i jezika, dramski pisac, putopisac, aforist. U prozi okušao se gotovo u svim formama (roman, kratka priča, pripovijest, putopis, aforizam), a mnoge prozne tekstove uspješno je prerađivao u kazališne, televizijske i radijske drame. Pored značajnih antologija i zbornika Isaković  je objavio romane Sunce o desno rame (1963) i Pobuna materije (1985), knjige pripovjedaka Semafor (1966), Taj čovjek (1975), televizijske i kazališne drame To (1969), Generalijum (1970), Hasanaginica (1975), knjigu putopisa Jednom (1987) itd. Jedan od najvažnijih bh. promicatelja bh. književnosti i jezika. Njegova uređivačka posebnost ostavila je dubok trag na  uređivanje književnoga časopisa Život i edicije Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine.