Razumijevaš li putniče putovanja svojega smisao

Vidim, hodiš nasumično opijen mirisima priputnoga cvijeća...

Čuješ li Poziv, mudrost svitanja draži li te

Svitanja što upućuje na mis'o – o nužnosti dolaska pomrknuća.

Prepliću se mora slasti i gorčine

Tvoj put vodi te čas pustinjom mrtvom, čas ozelenjelim livadama života

Vrije Izvor, voda Njegova sve što glediš njedri i napaja

Samo jedna staza hoda vrijedi,

A svaka k Njemu vodi, kod Njega okončava...!

Pa, ne idi putem svojim očiju vezanih

Ne stavljaj prste u uši, živo srce ne zaključavaj

Tražiš iglu u plastu golemom – tako ti izgleda

A

Ništa nije djelo sreće, incidenta ili slučaja...