Selo moje, pusto osta.

U sobi zatvorenoj nema gosta,

samo alka paučinu mijenja.

Svitanjem zore i unošenjem sijena.

Od ašika djevojaka,

pjesme momaka i sijela seljana.

Uz zvuk borovih grana i zvona.

Milio se život svakog dana.

Kazuje selo jade svoje,

put zarasta sa svih strana

bez musafirskog konaka,

danu bez jutarnjeg merhaba,

akšamske galame krava, ovaca i čobana.

Panjevi voća  u tišini mriju i opominju.

U avlijama koprive mirišu umjesto behara.

Ispod sela trešnje stare čekaju konjske samare

da sepete alica pod gajem rastovare.

U kakvom je stanju  ostalo selo

od odlaska stada? Tužan,

gledajući kuće napuštene,

vaktu ostavljene, zaključane.

Pauk odaje mrežom upleo

da se mrav ne bi uselio,

ljudi za lakšim hljebom odoše,

samo stari u njemu ostaše.

Osta selo da isprati kraj života

uz smiraj pustog hlada.

Nestala u njemu dječija nada.