Sudbina zemlje Bosne u znatnoj mjeri podudarna je sa sudbinom bosanskih imama i imamskog poziva općenito. Teško je reći da igdje u muslimanskom svijetu postoji toliko snažna povezanost između predvodnika vjerskog života i naroda kojemu vjerski prvaci pripadaju. Naročito kad su u pitanju džemati u istočnoj Bosni. Tragični životni udesi, neumoljivo vrijeme, nemar generacija koje dolaze, sve to zauvijek zatire tragove, mnogi imami bivaju zaboravljeni, sjeća ih se jedino porodica u mjeri koliko i sáma, uvjetovana nepredvidivim egzodusima, unutarnjim rasparčavanjima, borbom za goli život, uspije očuvati uspomene na svoje pretke i svoje korijene... Jedan od vrijednih pregalaca u organiziranju i čuvanju vjerskog života u svome, fočanskom kraju bio je i dugogodišnji imam u džematu Slatina (Odbor IZ-e Foča) Mustafa-efendija Vahida (1928.-1995.). Hizmetio je svome kraju i džematu do početka agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Na Ahiret je, teško bolestan, preselio u vrijeme barbarske opsade Sarajeva, 12. januara 1995. godine i ukopan u sarajevskom mezarju Budakovići.

Mustafa ef. Vahida rođen je u selu Lađevci, od oca Halima i majke Mejre, rođene Sakić. Lađevci su tad pripadali Općini Foča, kasnije će slatinska sela biti raspolovljena između fočanske i čajničke općine, pa će ovo selo pripasti Čajniču. Mustafa je bio peto očevo dijete a jedinjak u majke, očeve druge žene. Nakon završene osnovne škole u Slatini, upisuje Čajničku medresu, koja je bila istureno odjeljenje Fočanske medrese, u međuvremenu medrese bivaju ukinute, a Mustafa, pošto se živjelo vrlo siromašno, nije imao priliku dovršiti školovanje u Sarajevu ili kojem drugom gradu. Slijedi početak Drugoga svjetskog rata, četnički zulumi i ubistva, zatvaranje muslimanskog stanovništva u štale i divljačka paljenja, nakon toga dolaze dani muhadžirluka, boravak u selu Bićer, blizu Kaknja, ubistvo oca Halima nakon rata i očeva povratka u fočanski kraj, drama da se na zavičajnim zgarištima i opustjelostima krene kakvim-takvim novim životom. Oca Halima su ubili ćebovci, još nerazoružani pripadnici tamošnje muslimanske milicije, ubijen je samo zato što se nekom kabadahiji pripucalo na nepoznatog konjanika u daljini. Nikad nije otkriveno gdje je tačno mezar Halima Vahide. U porodici Mustafa-efendije pričaju da je u Slatini nakon rata formirana općina, načelnik je bio Srbin, općina je, međutim, trajala samo nekoliko godina, nakon čega se ustanovljava zemljoradnička zadruga; živjelo se od zemlje i kojeg grla stoke, koliko se dobilo, a krave su korištene i za mužu i za vuču. Kako je Mustafa ef. bio jedan od pismenijih ljudi svoga kraja, obavljao je, koliko su mu tadašnji partijci dali, i određene činovničke poslove. S organiziranjem vjerskog života išlo se jako teško. Tamo gdje je, na Ledinama, bio mejtef, nastala je osnovna škola. U očišćenim zidinama srušene i spaljene slatinske džamije počelo se s klanjanjem džuma. Džume je predvodio Mustafa ef. Vahida. Godine 1959. krenulo se u akciju gradnje džamije, da bi 23. septembra 1962. godine džamija bila i otvorena. Njezino otvaranje doživljeno je kao novo rođenje Slatine. Na svečanom proklanjavanju bio je i predstavnik Vrhovnog islamskog starješinstva iz Sarajeva Husein ef. Đozo. Efendija Đozo je blagonaklono upozorio Mustafu ef. da bi morao završiti Medresu u Sarajevu, završiti vanredno, jer sa dva razreda nekadašnje Čajničke medrese neće se moći zadržati imamsko mjesto. Mustafa to shvata sasvim  ozbiljno i, za koju godinu, vanredno završava Gazi Husrevbegovu medresu, nakon čega, 1964. godine, dobiva dekret o stalnom imamskom namještenju. 

Imamski život nije, naravno, bio sveden samo na džamiju i obredne džematske obaveze, Mustafa ef. je, preko tadanjeg Socijalističkog saveza, bio veoma angažiran u gradnji puteva, elektrifikaciji sela, unapređenju ukupnog života u Slatini. Za njega se znalo da je jako vodio računa o dobrim komšijskim odnosima sa srpskopravoslavnim stanovništvom. Kod Vahida ima zanimljiva porodična priča da je mushaf Mustafe ef. sačuvala jedna Srpkinja i da je Kur’an uručen porodici preko hodže Pašovića i Elvedina ef. Selimovića. Danas taj mushaf čuva Mustafin unuk Enis, sin Mustafina sina Ismaila. 

Mustafa ef. Vahida se razbolijeva pred samu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, razbolijeva se i supruga, porodica se u nastalom vihoru rastura na sve strane. Unuci mu u bolnicu na Koševu 1994. donose vijest da je nana živa, negdje je u Poljskoj, čak mu supruga šalje 20 njem. maraka za kafu, nije ni znala da je 1 kg kafe tad u Sarajevu bio 150 maraka, živ je, hvala Bogu, i sin Džemail, s porodicom, u Njemačkoj... U Sarajevu je bio uz sina Ismaila i kćerku Džemailu, udatu Somun. Kad mu je supruga došla iz izbjeglištva 1996. godine, nije ga zatekla živa, Mustafa ef. je ispustio dušu januara 1995. godine. Supruga je na Ahiret preselila 2004. godine.

U familiji Vahida snažno se čuva sjećanje na Mustafa-efendiju. Svakog se januara učenjem Kur’ana i dovama prisjete svoga oca i djeda. A samih pričā iz imamskog i muhadžirskog života Musatafa-efendije i njegovih džematlija toliko je da to naprosto ne može stati u jedan tekst... Mustafin sin Ismail Vahida nesebično se angažirao u motiviranju Slatinjana za ponovnu izgradnju džamije. Džamija u Slatini je završena, čeka se samo njezino svečano otvaranje. A što se tiče povratka, nastavka života u tim krajevima, to odavno, kao i za cijelu istočnu Bosnu, ostaje biti tegobna i frustrirajuća priča.

Ono što mi se čini važnim jest da bi se unutar neke od službi Rijaseta Islamske zajednice morala početi formirati odgovarajuća baza podataka o svim bosanskim imamima i džematima od ustanovljivanja Rijaseta, krajem XIX. stoljeća, pa do dana današnjega. Tek tad bi se najbolje vidjelo koliko se povijest zemlje Bosne može čitati i razumijevati i kroz složenost i dramu imamskoga poziva. Bosanski imami barem toliko zaslužuju!