Dah

Autor: Alma Sarajlić Mart 21, 2019 0

- Kako je?

- Ne može da diše. Boli je.

- Može li se išta uraditi?

- Dali smo joj terapiju. Izgleda da ne djeluje.

Znam šta mi govori. Prokrijumčarila sam terapiju od konoplje preko četiri granična prijelaza. Ulje koje treba piti tri puta dnevno; gusta, crna, katranasta masa u sticku koja se srazmjerno veličini jednog kubnog milimetra stavlja na nepce i mali, zelenkasti, čep koji joj uguraju u čmar.

Da manje boli.

- Jel svjesna?

- Jeste!

- Samo da mi je naći Robertovo tijelo. Da znam gdje su mu kosti. Da se moja i njegova duša smire.– govori tiho glasom umirućeg.

Usvojila je Roberta kad je imao četiri godine. U domu za nezbrinutu djecu nisu znali ko su Robertovi biološki roditelji. Ostavili su ga u dvorištu Kulin hadži Balije džamije. U pletenoj korpi. Brižno položen na uštavljenoj, janjećoj kožici.

- Nisam mu nikad rekla da nije moj. Pitao me je. Rekla su mu djeca u školi da je dijete iz šibice. Uzela sam kutiju za šibice i pitala ga da li može dijete stati u taj mali prostor. Rekao je da ne može. Eto vidiš. Nisi iz kutije. Ti si moj sin.

I jeste bio moj. Ličio je na mene. Vidiš sliku. Pjegice na lijevom obrazu. I nos nam je isti. I oči su nam iste boje. I volim ga više nego sebe.

Sve sam napisala šta je imao na sebi. Bijelo rublje Galeb, proizvedeno u Hrvatskoj, gačice i potkošulju. Plavu majcu od pamuka, pisalo je adidas na njoj i imala je one tri trakice na rukavima. Teget trakice. Našivene. Moglo bi biti da je to izdržalo sve ove godine. I zeleni džemper. Rašica. Vuneni, babin, džemper. Zelena boja kao što je zelen zreo list u jesen, ove dunje pod kućom. I farmerke Levis 501. Samo je te nosio. I crne pamučne čarape. I gojzerice adidas, tamno smeđe. I jaknu. Onu vodootpornu, pernatu. Mont. Tamno zelenu. Išla mu je uz oči.

To je sve imao.

Sat je imao na ruci. Plastični. Tamno plavi SWATCH.

I sigurno je uz sebe imao kutijicu. Kad smo bili u Toskani kupila sam nam dvije. Jedna meni i jedna za njega. Stavila sam mu u nju šest kockica Kid čokolade. S lješnjacima. Čokoladu smo dobili u humanitarnoj pomoći.

Samo je šest moglo stati, a on je rekao da i sebi ostavim. Grdne rane, što mu sve ne stavih.

Pokazuje mi malu kutijicu koju drži u korpi s tabletama, hirurškim rukavicama, labellom. Na par mjesta je korozirala. Mala bordo kutijica, sa srebrenim, malim, uvijenim zadebljanjem na rubu poklopca. Poklopac obrubljen bordo farbom na bjeličastoj podlozi središnjeg dijela uprizoruje grupu muškaraca u čudnim, crnim, odorama koji prave bombone od likviricije. Lica im imaju iste crte i liče jedni drugima.

- Možda bi moglo biti da su sat i kutijica uz njega. Možda bi ga po tome mogli identifikovati.

Kad nam dnk nije isti.

Možda je živ! Možda je Robert otišao u Ameriku kao što je maštao. Možda....

Što bi ja voljela da je on u Americi. Pa, makar mi se i ne javio.

Možda se oženio. I ima djecu. I djeca imaju pjegice na jednom obrazu. I vole avione kao što je on volio.

Najsretnija bih bila da negdje živi.

- Halucinira od droge – šapuću.

Poslali su poziv iz Ureda za nestale. Skelet čiji dnk nije pronađen u bazi. NN skelet. Našli su neke od opisanih stvari u prijavnici. Teget Swatch sat. Rukav sa tri trakice našivene. Smeđe, adidas, gojzerice. Malu, limenu, kutiju. Kao da je bila bordo po rubovima. Kao da je bila slika na poklopcu.

Gledam lobanju skeleta kojem nađene stvari pripadaju. Nađene su uz nj. Kao da mi se Robi smiješi svojim lijepim osmijehom.

Zovem telefonom da vidim kako je.

- Ne znam – govori mi njen brat.

- Može li disati?

- Još samo diše.

Žurim da stignem. Očima zuri u plafon. Lagano diše. Primam je za ruku.

- Čuješ li me?

Steže mi ruku. Lagano. Kao da me vjetar pomilovao.

- Znaš ona identifikacija što si dobila poziv?

Lagano stisne, ponovno, moju ruku.

- Nije Robi. Stvari od ovog pronađenog su očuvane. Nisu Robertove.

Lagano, zatvori oči. Prestade disati.

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija