50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

ŠTA ĆEMO SAD

Autor: odabrao: Mirzet Hamzić April 13, 2021 0

Mehmed Đedović, rođen je 10. januara 1971. godine u Miljanovcima kod Kalesije. Školovao se u Kalesiji, Tuzli i Sarajevu. Autor je dvadesetak knjiga. Romanopisac, pripovjedač, pjesnik, esejist. Dobitnik brojnih nagrada među kojima je Skender Kulenović za roman Legionar, dvostruki dobitnik Godišnje nagrade Društva pisaca u BH (Legionar, Malo čudo) Nagrada za priču, poeziju, te priču za djecu... Prevođen, antologiziran, dramatiziran... Član je PEN-a i Društva pisaca BH.

 

ŠTA ĆEMO SAD

1.

Čak i kad za to nema razloga šapuće se. Jer je gluho doba noći, jer djeca spavaju, jer bi neko mogao čuti. Jer nikad ne znaš...

- Ne znam šta ću?

- Da ga vodimo doktoru?

- Ma kakav doktur...

- Pa šta ćemo, onda?

- Da čekamo.

- Hoće li šta pomoći?

- Možda samo prođe, kako je i došlo.

- Treba na njega malo pripaziti.

- Pazim, koliko mogu. Al kad zaspim, a on ustane, samo Bog može da ga pazi...

- Šta misliš...

- Šta?

- Da pitamo hodžu, on je učen čo'jk, svašta zna?

- Mogli bi.

- Prič'o ja sa jednim kolegom u firmi. Rek'o mu da mi sin ustaje u snu i hoda po kući. Znaš šta mi je kazao?

- Šta, Boga ti?

- Da to ima veze sa mjesecom.

- Sa čim?

- Sa mjesecom. Ko biva, kad je pun mjesec on ga zove sebi. To se, kaže on, zove mjesečarenje.

- Estagfirulah, kakav mjesec... Čuj, mjesec da mi voda dijete. Da i to čujem...

- Koliko je ono njemu?

- Još malo pa jedanest.

- Haj sad, spavaj...

- Ne spava mi se...

- Ni meni.

- Pa, šta ćemo onda...

2.

Hamo je živahan dječak. Od malih nogu naučio primati šljage i dobijati, kad je kriv i kad nije, pa ožilavio. Sa jedanest je izgledao zrelije od svojih vršnjaka.

Hamo se plaši grmljavine i munje. Kada sijeva ukoči se od straha, zanijemi, sav drhti, sakrije se pod ćebe i trese. Ako je majka u blizini zalijepi se za nju i ne pušta je dok ne prestane.

Još otkad mu je otac bio u zatvoru ustajao noću i hodao u snu. Majka brinula, otac nije imao kad. Radio u čistoći pogete glave.

Seoski imam, Halil Rančić volio je dječaka pa mu praštao silne nestašluke kad god je mogao. Krupan čovjek, oštrih crta lica, autoritet kojem su se klanjali i pametniji od njega. Dječaku je Halil bio sinonim za hodžu, pravog, najpravijeg i jedinog kojeg je on znao. Bio je strog i počesto ih znao išibati, ali i pravedan.

Imamu se donosi hrana u džamiju. Svaka kuća dođe na red. Tačno se zna ko danas hrani hodžu, pa se gleda da se domaćin ne obruka. Ručak je morao biti dobar, mastan i obilan, makar se moralo i pozajmiti.

Djeca se igraju oko stare džamije, u groblju koje je tu od kada pamte. Stari nišani, sve jedan na drugom. Kada se hodži donese ručak oni iz prikrajka gledaju i oblizuju se. Ako ostane, a to se počesto dogodi, onda hodža Halil pozove djecu da pojedu da se hrana ne baca.

Jednom su ganjali loptu, pa je neko dočekao na volej a lopta pravo pa hodži u ručak koji se razletio na sve strane. Uplašili se dječaci hodžine pravednosti jer je šiba počesto radila i kad ništa nisu krivi. Ovaj ih postojio pa su za kaznu svi klanjali ispred njega, jedva se suzdržavajući da ne puknu od smijeha. Nedžad je, umjesto tebet jeda, pred hodžom rekao: tebet jeba, pa je bilo veselo, a Hamo već naredni dan u džamiji pustio goluba kojeg je uhvatio ispred svoje kuće. Trka, strka, neće golub na vrata...

3.

Gradnja džamija u selima Lug i Brdo započela je negdje 1958. godine. Zajedno počeli pa su se pomalo i natjecali čija će biti bolja.

Brdo je bilo bliže kamenolomu odakle se dovlačio kamen, pa su bili u maloj prednosti, ali ovi drugi su zapeli ne štedeći ni sebe ni stoku pa dovlačili. Kolone vozila, konjskih i volovskih kola idu po kamen, natovari se i pretovari, vuče, gradi se džamija brale moj, nije to mala stvar, što reče hodža Halil.

4.

Hamina kuća je u blizini džamije. Igrao se u tom haremu po čitav dan. Brao jabuke i jagode, sladio se i nosio život na mjestu na kojem su počivali preseljeni.

Krio se između nišana i znao svako ime koje je na njima pisalo. Naročito su mu bili interesantno oni stari čiji kamen se iskrnio i promijenio boju. Oko 1840. godine u tom groblju je ukopana Džafić Tima, prva žena koja je na to mjesto legla. Pokušavao je zamisliti tu daleku godinu i Timinu dženazu. Je li bila stara, ili je mlada otišla. Je li se smijala, da li je imala unuke? Dječak, a misli o tim stvarima.

Mala džamija sa drvenom munarom otišla je na bolje mjesto, kao i ljudi, i ona je odživjela koliko joj je bilo zapisano na zemlji, te nakon toga srušena. Hamo je gledao kako je ruše. Uvijek je bio tužan kada se sjeti tog dana. Kao čovjek koji stoji na nogama, a onda, malo po malo...

Braća Huseinović ruše, a džamija liježe po zemlji. Onda je sve raščišćeno, postavljeni temelji za novu kuću vjernika.

Igrao se u groblju, pa u gradilištu, ništa mu smetalo nije niti mu je ko branio.

Sve kamen, u temelje i u gradnju. A kamen valja dovući, na malim, nejakim volovskim leđima.

Na vjeronauku ispred hodže Halila djeca su išla godinama. Manji kućerak pored džamije je baš za to služio, ali je bio i mjesto za noćenje učiteljima. Okruženi nišanima tu su spavali Milan, Mujo i Slavka, sve dok nije izgrađena nova škola.

Hamo se trudio biti dobar u mektebu. Vrijedno je učio sure, historiju islama, o životu poslanika Muhameda, stalno se javljao, odgovarao i kada nije pitan i bio među boljima. Bio je otvoren, radoznao, pričao bez prestanka.

Dvije godine je pratio kako, kamen na kamen raste džamija. Malo po malo, mic po mic, znojem i žuljevima objekat je izgrađen.

Otvaranje je uvijek doživljaj, radost, golem posao priveden je kraju. Narod priča, pronosi se glas.

Sedam dana prije, veselje je u Brdu.

Djeca slušaju šta stariji govore, upijaju svaku riječ.

Kažu, doći će na otvor neki reis Kemura iz Sarajeva, dovest će ga crna limuzina, nekakva volga. Pa vrte glavama, pa otpuhuju, valja takve goste dočekati u jednoj maloj mahali.

Danima se vrše pripreme. Po putu su takve rupe da u njih bez problema može leći oveća krava da se truna ne vidi. Nasijeku granja pa u rupu, onda preko toga naspu kamen. Malo po malo. Iskreši granje, pokosi travu, sramota je, vidi kolika je iz nje Kemuru može poskok dočekati, radi, ne žali truda.

Dječak se vrti oko nišana, divi novoj građevini, ima ga i u školi i na putu, sve vidi i sve pita, oči mu pune.

5.

Hodža Halil odredio je učenika koji će pozdraviti reisa, predati mu cvijeće, zažaljeti dobrodošlicu i održati kratku besjedu pred njim.

Gledajući one pripreme, kresanje nabujalog drveća pored puta, nasipanje kamenom, šminkanje po avlijama i haremu, dječak ne smije da diše. Misli da je to sve zbog njega, zato jer je on taj koji će stati pred Kemuru.

Odjednom njegova mala kuća više nije bila baš tako mala, očev posao u čistoći jadan, a siromaštvo teško. Odjednom ih ne gledaju kao da su magla, kao da ih nema. Čuj, sin siromaška predaje cvijeće reisu. Zar to nije moglo neko drugo dijete iz ugledne familije. Jok, hodža naredio, a on kad kaže nema toga ko mu se smije suprotstaviti. Haj dobro, vidjet ćemo. Ali da znate, nikad svraka nije izlegla sokola.

6.

Hamo svaki dan čuva mršavu kravicu na livadi. Uz to uči govor. Stane pred grabić i bifla, kad pogriješi ljuti se pa ide sve iznova. U početku je mislio da dolazi neka žena. Jer u njegovoj glavi je reisulema bilo isto što i Hatema, Rasema... Tek kasnije mu rekli da je to naš glavni hodža.

Otac je nakon dugo vremena ponosan. Bilo ga lijepo vidjeti veselog. Taj smijeh u njihovoj kući nije se često čuo. Radost se osjetila još na ulazu u avliju. Hej, moj sin predaje cvijeće reisu. Otac se hvalio prijateljima, a Hamo slušao. Pozivao ljude odsvakle da dođu, da mu vide sina.

Nekoliko puta, noću, majka ga je nalazila kako stoji ispred zida sa pruženom rukom. Spava, a nešto mrmlja.

Kako su dani prolazili u Hami je rastao strah. Šta ako se zbuni, ispred grabića sve zna, sve ode dobro, čak mu i načupane trave pruži umjesto cvijeća, sve zna.

Pred hodžom proba. Hamo sipa, nigdje greške, sve zna.

Tog dana je pred novu džamiju stigao bijeli fićo. Došli neki ljudi iz Narodnog odbora i nešto dugo pričali sa hodžom. Jedan visoki mladić, lijepo obučen pomilovao ga po glavi.

7.

Sašiveno mu novo odijelo kakvo do tada nije vidio. Karirani kaput, crne pantalone i cipele. Na glavi kapica, ko fes, ali nije fes jer je crna.

Od ranog jutra u Lug pristižu ljudi. teku putem ko rijeka. Ima ih svakakvih i odsvakle. Dolaze na konjima, pješice, sa torbama. Lije u Lug kao da drugog puta nema nego ovaj koji su zakrpili. Iz sela i iz gradova, sa planina, spustilo se i došlo da se pokloni džamiji i reisu.

Gužva je, sve čovjek do čovjeka, ništa se ne vidi. Dječak stoji i čeka, u ruci mu cvijeće. Oko njega dvije djevojčice. Na užem dijelu puta, između dvije džanarike, razapet natpis: dobro došli dragi gosti.

Hamini roditelji su nekako uspjeli da se probiju kroz onu gužvu bliže sinu, da ga vide.

Srce mu brže kuca.

Odjednom se razleže aplauz i oni ljudi se skloniše u stranu kao po komandi. Napraviše mjesta. Hamo vidi ahmediju ispred sebe. Okolo je još dosta ahmedija, toliko ih u životu vidio nije.

Prilazi mu golem čovjek. Širok, plećat, visok. Sve mu golemo i glava i ahmedija. U njemu sve igra. Stisne zube. Onaj div stade ispred njega, smješka se.

Hamo ga gleda i počne govoriti ono što je naučio. Pozdravni govor, dobrodošlica. Sve ide kako treba, kako je uvježbavao. Još samo malo...

Onda odnekud sjevne svjetlica i on se ukoči. Strah ga. Misli grmi, sad će grom. Kako grmi, a cio dan sija sunce. Ne zna, ali čeka grom, a on se grmljavine plašio.

Stao je i čeka. Ni tamo ni ovamo. Hoće li pobjeći majci u dimije ili neće. Ona ga gleda i strepi. Čeka, ali ništa se ne događa.

Onda pruži ruku sa cvijećem reisu Kemuri i kaže: - Drži.

Ovaj uzme i nasmije se. Pomilova ga po glavi, zagrli i poljubi.

Tek tad dječak vidi da je to blic od foto aparata. Nikad to nije vidio i nije znao da to toliko sijevne kao da grmi.

8.

Taj dan jedino on nije slavio i veselio se.

Bio je tužan. Sakrio je iza jednog od onih starih nišana na kraju groblja i plakao.

Sve je znao, a ipak je pogriješio. Ni kući nije smio. Plašio se da otac ne galami na njega. Svi došli da ga vide, a on...

Poslije je hodži Halilu objasnio zašto se zbunio.

Da toga nije bilo, nikad ne bi upamtio dan kada je dolazio reis.

A munje i grmljavine se plaši i danas...

9.

Šapatom, da samo oni čuju.

- Prođe i ovo.

- Sve prođe.

- Bilo je dosta ljudi.

- Ja toliko u životu vidio nisam. Onolike ahmedije.

- I svi došli u naše selo.

- Svi...

- Koliki je onaj Kemura.

- Golem čoj'k.

- Je li se Hamo smirio?

- Zaspao je.

- Prestao je da plače.

- Jecao i zaspao.

- Pazi da ne ustane. Može izać napolje pa i tog belaja.

- Neće, zaključano je.

- Dobro, haj sad spavaj.

- Ne spava mi se.

- Ni meni.

- Pa, šta ćemo sad...

Povezani članci (po oznakama)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija