50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

M U Z E V I R

Autor: S e i d  I m a m o v i ć Decembar 04, 2015 0

Priča čitaoca

 

Allaha mi, kao i svaki put kad nekud krenem, krenem sa bismilletom, a posebno ako sam krenuo u džamiju. Tako je bilo i ovaj put, posebno što se radilo o džuma – namazu.

Krenuh u džamiju koja se nalazi u drugom dijelu grada, a koja ne pripada našem džematu, jer znam da je svakom vjerniku zanimljivo a i sevap obići što više džamija i tako upoznati džematlije i imame.

Izlazeći sa ulice prema uglu zidane ograde dvorišta gdje se nalazi ulazna kapija, ugledah dvojicu starijih ljudi kako ulaze na kapiju. Nešto sam se bio zamislio, ali me pogled na njih vrati u stvarnost. Jedan od njih je na glavi imao veliki crni šešir i dugi, crni kaput ( kao čuveni revolveraši iz kaubojskih filmova), dok je drugi na glavi nosio crni, kožni kačket, kakav skoro isključivo nose katolici ili pravoslavci.

Trgoh se misleći: „Bože dragi, da nisam zalutao i došao pred crkvu?“ Podigoh glavu i pred očima mi se ukaza lijepa, bijela munara, a na ulaznoj kapiji vidim mjesec i zvijezdu. Znači, ipak sam pred džamijom. Vidim i druge džematlije kako ulaze u džamiju. Uđoše i ona dvojica, ne skidajući svoja pokrivala.

Probiše se između džematlija do drugog safa blizu prozora, i tek onda skidoše šešir, odnosno kačket i ostaviše na prozor.

Pratio sam poglede ostalih džematlija i kod većine, posebno onih starijih, primijetih neodobravajuće poglede prema ovoj dvojici.

Znam, neko će odmah reći: „Kapa ne čini čovjeka ili vjernika“. Istina je to, ali brate, odudaraju od svih nas ostalih, kvare imidž džamije i na neki način iritiraju nas, ostale vjernike. Zna se šta se nosi na glavi kad se ide u džamiju, ili se ide gologlavo (ne znam da li je i to ispravno, ali je to valjda vremenom prećutno dozvoljeno). Ali, sa šeširom ili kačketom brate ne ide, pa hajd'!

Malo sam se smirio kontajući ono da „Allah najbolje zna ko je u pravu, a ko nije“, pa zauzeh svoje mjesto u safu. Džamija se mašallah dobro napuni, te nakon ezana krenusmo klanjati džumanski sunnet.

Nakon što zanijetih, u safu ispred našeg, stajao je stasit mladić u bijeloj majici. Krenuh učiti gledajući pred sebe, ali kao da me šejtan napovelja i reče: „Pogledaj šta mu piše na majici?!“

Nehotice podigoh glavu i pogledah ispred sebe. Na bijeloj majici momka u safu ispred mene, velikim, desetak centimetara crnim slovima, pisalo je, MARIO.

Ponovo se trgoh kao kad sam ugledao onu dvojicu sa šeširom i kačketom i zapitah samog sebe: „Bože mili, da nisam u crkvi? Odakle MARIO u džamiji?

Brzo dođoh sebi vidjevši da ljudi oko mene klanjaju i vratih se namazu. Sam ne znam kako sam klanjao sunnet, jer me šejtan stalno ometao i gurao da gledam prema natpisu na majici.

Klanjajući, vidim da je momak na svom mjestu, da lijepo i pravilno klanja i da je sve „prva liga“ osim majice.

Ne znam da li je natpis smetao drugim džematlijama, jer je nemoguće da ga nisu vidjeli, ali brate, mene je podigao na noge. Isto što me veoma iritiraju razne slike spajdermena, gormita i drugih satanskih bića koja možete vidjeti na majicama džematlija, posebno djece.

Znam, neki će opet reći: „Nije važno u čemu se klanja, samo nek' se klanja“. Ja nisam tog mišljenja, jer vjernik mora biti kompletna ličnost po svemu; po vjeri, ponašanju, odijevanju i svemu onom najljepšem.

U toku klanjanja odlučih da ću mu, kad budemo izlazili iz džamije, na to skrenuti pažnju, jer nas vjera uči da trebamo jedni drugima ukazivati na greške koje možda i nehotice činimo.

Sve ovo oko majice se dešavalo na prvom rekatu, ali kad krenuh pasti na sedždu, novi šok!

Klanjao sam na jednoj serdžadi utisnutoj na ćilimu, na kojoj je kao naslikan mihrab, odnosno nešto kao prozor ili vrata sa završetkom u vidu kupole. Padajući čelom u vrh te kupole, primijetih znak u obliku krsta. Ma, pravi krst!

Po treći put danas se trgoh:

„Vela havle, vela kuvvete, da stvarno nisam u crkvi?“

Brzo dođoh sebi vidjevši da ljudi oko mene klanjaju. Šejtan me opet zaokupio i nastoji mi pokvariti namaz. Klanjajući gledam u naslikanu serdžadu. Lijepo brate urađena, sa nekim šarama i cvjetićima, samo da nije krstića na vrhu kupole, na mjestu gdje se čelom pada na sedždu. Nešto slično sam viđao na prozorima crkve, gdje se prozor završava u obliku kupole, a na vrhu toga je krst. Ovo na serdžadi kao da je neko namjerno preslikao sa crkvenog prozora.

Ne znam da li je to još neko primijetio, ali je prosto nemoguće ne vidjeti tu asocijaciju. Ćilimi su izuzetno lijepi, lijepo obojene i oslikane serdžade, ali ih krstići koji se nalaze na svakoj od njih, udaljavaju od džamije.

Neki će možda opet reći: „E, jesi muzevir! Nisu to krstići. To su ljiljani. Važno je da se klanja, a na čemu, nije bitno“.

Neću se složiti s njima, jer kad se odabirala prostirka za džamiju, morala se dobro obratiti pažnja na detalje, posebno ove koje su u potpunoj suprotnosti sa našom vjerom.

Sam ne znam kako sam klanjao taj sunnet i hoće li mi ga Allah ukabuliti, ali to je bilo jače od mene. Vjerovatno je to zato, što potičem iz porodice gdje se oduvijek prakticirao onaj čisti, bosanski islam, gdje se uvijek znalo šta je islamsko, a šta nije.

Po završetku džuma namaza, izlazeći iz džamije, priđoh momku sa bijelom majicom, uljudno se predstavih i upitah ga da li možemo malo popričati?

- Bujrum prijatelju, o čemu se radi? – reče momak smireno i uljudno. To me ohrabri da mu kažem šta me tišti?

- Vidim momče da si i po klanjanju a i po ponašanju jako lijepo odgojen i sigurno dobar vjernik. Ako te neću uvrijediti, imam jednu malu primjedbu u vezi te tvoje majice i natpisa na njoj. Vjeruj mi da meni a sigurno i drugim ljudima koji klanjaju iza tebe, u oči upada natpis, MARIO, koji se nalazi na leđima tvoje majice. Halali, ali ja bih ti kao stariji savjetovao da je više ne oblačiš kad ideš u džamiju. MARIJU nije mjesto u džamiji!

Malo sam bio zabrinut kakva će biti njegova reakcija, jer niko ne voli pridike i istine o sebi. Momak se malo zacrveni, vidim da mu je neprijatno, ali se brzo povrati, potapša me po ramenu i ponizno reče:

- Ljudino, u pravu si! Nisam obraćao pažnju na natpis, posebno što je bio na leđima. Ali, vjeruj mi, MARIO više neće u džamiju!

- Hvala Ti momčino na primanju ovog savjeta. Vjeruj mi da je dobronamjeran, a sve u cilju da maksimalno poštujemo svoju vjeru, pa kad je i oblačenje u pitanju.

Tog momka sam kasnije nekoliko puta vidio u džamiji, uvijek lijepo i pristojno odjevenog i bez MARIJA, što je znak da je postupio kao pravi vjernik.

Drago mi je što sam taj dan makar jednu anomaliju ispravio. Bio sam u dilemi da i gospodi sa šeširom i kačketom priđem i popričamo o tome, ali sam odustao jer su bili stariji od mene. Znate ono, da ne ispadnem „pametnjaković“. Ili sam možda bar trebao pokušati?

Za ćilim i krstiće na serdžadama sam takođe odšutio, jer ako do sada niko nije intervenisao, to je znak da nam je svejedno na čemu klanjamo. Ispravka ove „sitnice“ bi puno i koštala, pa što se tiče toga, onda jedino što preostaje je - „kraju lađu“, što bi rekli naši stari. Ili sam možda . ?

* * *

Nažalost, sve u ovoj priči je istina. Mnogi će možda reći da, kad se klanja, nema zvirlanja okolo i da se samo treba gledati pred sebe i misliti na namaz. Znam ja da je to tako i tako i klanjam, ali su me taj dan ove tri stvari previše bole u oči i jednostavno ih nisam mogao ignorisati.

Odgojen sam tako da cijenim našu vjeru, naše običaje, naša obilježja, način odijevanja i sve ono najljepše u našoj vjeri. Ovo možda jesu sitnice, ali zapamtite, da od malih potočića nastaju velike rijeke, jezera i mora.

Mnogi adeti i obilježja drugih vjera u vremenu komunizma, prihvatani su kao da su naši (sedmine, četeresnice, mermerne grobnice sa slikama umrlih i sl.), posebno u mješovitim sredinama. Krajnje je vrijeme da ih izbacimo iz naših glava i da nam ostane „čisti bosanski islam“, sa našim tradicionalnim obilježjima i adetima.

 

 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine