Poezija - Šefik Daupović Fiko

Autor: Odabrao: Mirzet Hamzić April 08, 2018 0

 

Šefik Daupović Fiko

rođen je 18. avgusta 1951. godine u Sarajevu, gdje je završio Pedagošku akademiju, odsjek za jezik i književnost. Objavio je knjige poezije: „Večer na večeru pada“, „Vjetar prodaje novine“, „Nobel nije kod kuće“ i „Kraljevstvo JahJah“, te knjigu „Priče sa Slonovog jezera“ i „Priče sa rijeke Pa Pa“, te radio-igre za djecu „Audicija u zoološkom vrtu“, radio drame „Dolina mačaka“ i slikovnice za djecu „Mali ekser“. Dobitnik je više nagrada i priznanja za književnost.

00Sličica Želim Print

Ne znam razlog

Čitajući osmrtnice u novinama,

čovjek može svašta doživjeti.

Kad vidi sliku, ime i prezime

pisano krupnim slovima,

živ se isplače nad mladim likom.

U nastavku čitanja,

poslije kraće pauze ustanovimo

da se radi o osobi

od osamdeset i više godina.

Da nisu tu gdje jesu, mnogi bi

bez pogovora stupili u brak s njima.

Tako su vitalni, mladi i lijepi.

Ne znam šta rodbinu i bliske

prijatelje tjera na ovakav izbor

pri posljednjem oproštaju.

Nije valjda da ih se stide?

Zar je sramota ostariti?

Staračka lica

u svom osmijehu otkrivaju

najljepše slike zalaska sunca.

Zapis

(Grupi „Zvono”)

Odavno

moju kosu češlja snijeg,

sunce mu ništa ne može.

Sačuvane slike i pokoja riječ

zapisana na koljenima vode

svjedoci su da smo bili tu.

Svi smo pobjegli s neke slike.

Kad dođe vrijeme,

nečujno ćemo se vratiti u nju.

Neće nam biti bitno

jesmo li na zidu, u albumu

ili u kutiji za cipele.

Vrijeme se ne može vratiti -

nije kredit

Ne znam može li se

uopće mjeriti,

pogotovo onima

što nikad nemaju vremena.

Sve je u svjetlosti.

Njegova smo sjena

i nepredviđena dioptrija

u kompleksnim brojevima.

Slikamo svjetlost,

strpljivo pišemo o njoj

uz muziku daha.

Likovi i predmeti što nas bude –

obrisi su naših želja i nada

na nedostižnom remontu vremena.

Pjesma od papira

(Džeki Hodžiću)

Papir  je na silu ispuhan jastuk

na kojem su spavale ptice

i igrali se žmire mali majmuni.

Sada na njemu spavaju

podstanarske suze, u društvu

nijemih i zvučnih filmova.

Ne volim cijepati papir –

nikom ne treba uskraćivati snove

makar bili i teški. Mi ne znamo

gdje ko živi - adresa je alibi za sebe.

On je jedan od spomenika

rano posječenom drveću.

Neću nove rane da mu otvaram.

Japanci oživljavaju papir –

origamima, u njemu bude sunce.

Njima je papir zaspali cvijet trešnje.

Meni je uvećana

slika bosanskog behara.

Ne volim cijepati papir - imam osjećaj

da cijepam nečiji rodni list

ili odvajam glave od tijela romana

Pred zoru, pri punom mjesecu

na svilenom putu,

iz njegovih stiješnjenih odaja

promuklo odzvanja eho

bespomoćnih glasova

iz pisama

davno izgubljenih u pustinji.

Bijeli voz

(Šerifu Krgi)

Danonoćno prevozi

basplatno

bosansku tugu.

Niko ga ne vidi –

nema stanice,

samo uspori kad ugleda

zabrinutog čovjeka.

U vagonima nema razlike.

Tuga je svugdje ista

bez obzira čija je

i kako je oblače.

Kad se pravednik

preseli u bolji svijet,

lokomotiva pusti

bijeli pisak –

maku i ruži na uho.

Samo je dobrima dato

rajske zvuke da čuju.

Njih gusti snijeg prati

na posljednje putovanje

Tamnoplavi kišobran

(Muberi Bećirević)

Pored tebe nikog nije bilo,

kao da si rođena u pustinji,

osim novembarske kiše

na pragu nove zore.

Kad smo te ispraćali,

sunce je granulo

i u mezar se spustilo –

da ti halali.

Te večeri, zvijezde nisu

zatvarale prozore i vrata

niti gasile svjetla.

Ispod tamnoplavog kišobrana

obasjanog zvijezdama

moje suze tražile su kišu,

nesebično te oplakala.

Počitelj

Nosi cilindar bez oboda –

ni pred kim ga nije skinuo.

Zato je pun rupa.

Ne zna klecati. Spava stojeći –

u egzotičnom nokturnu,

noseći na plećima kuće,

kao mediteranske ruksake

pune friško oprane nade

u obliku naja i ružina slatka.

Litica, njegova učiteljica,

već odavno u mirovini,

priznaje samo karavane sjenki

između kojih se provlače slikari

sa kistovima,

vrhovi im dodiruju zvijezde –

kupačice u plahovitoj Neretvi.

Ima nešto sveto u apoteci sunca,

tu nije tijesno ni čovjeku,

ni ptici, ni kamenu, ni biljci.

Ima nešto sveto u tom

prirodno zapakovanom naru

što jednom godišnje otvori oči

purpurne od duga čekanja

da vidi rajko rodno mjesto.

Sitim očima malo je dovoljno.

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro