Nihad Ćatić: Stotinu koraka ispred generacije kojoj je pripadao

Autor: Odabrao: Mirzet Hamzić Juli 24, 2018 0

Nihad Nino Ćatić je rođen 29.08.1969. godine u Srebrenici. Osnovno i srednje obrazovanje stiče u rodnom gradu. Pjesničku bol nesavršenstvo svijeta, mladalačku ispraznost promašenih želja i trepet nedozvane ljubavi, mladi će poeta istrajno nadgradivati opojnim stihom bohemstva, uvijek stotinu koraka ispred generacije kojoj je pripadao.

Sve ratne godine Nino je proveo u Srebrenici gdje je uređivao lokalno glasilo Srebrenički glasi bio jedan od glavnih animatora kulture u enklavi. Pored poezije, Ćatić je pisao i drame od kojih izdvajamo Odmetnike. Njegovu riječ i glas pamtimo iz onih najdramatičnijih dana za Srebrenicu i Bosnu i Hercegovinu. Njegove izvještaje iz grada koji umire i nestaje, koristili su svi državni mediji. Poslije srebreničke tragedije Ninu više niko nije pominjao. Ono što se pouzdano zna je nemilosrdna činjenica da na slobodnu teritoriju nikad nije stigao. Njegova pisana riječ, stih, bezazleni pogled odraslog dječaka nadojen smijehom, vječno će blistati ozračjem zavičaja u vječnoj uspomeni onih koji su ga cijenili i voljeli. "Ljudi beznađa" su neizbrisiv trag vremenu i ljudima za kojima je otišla sva naša radost, ljubavi nadanja. Tijelo Nihada Nine Ćatića još uvijek nije pronađeno.

ISKONSKO UTOČIŠTE

Igraju se jutra pred pendžerima

Više grozničava nego sanjalačka

Nizaju se halke okovane u koloni

Dvadeset druga

treća

četvrta

i ne znam im više slijed.

Rječica polahko buja

U izgubljenom smiraju

Sunca, jedinoga roba.

Krugovi Sunca sjekli su

i gutali siječanj i veljače

Podove tabana

I svodove naših predaka.

Ko li to ponovo pogan nam

U lice, tobože dobrotom

Uvijeno sroči...

Kuda bijedo?

Kuda slijepo?

Nećeš stići previše daleko.

I opet krhotina

Valjci nad grbačama

Smiona pjesma opire se kazamatima

A nizahu se pokoljenja

Jest tako mi Sunca

I Boga u duši spokojstva

Redom u nered

Kuda nosasmo tuđa čela

Kuda posrtasmo zarad tuđeg kruha?

Nizahu se stoljeća i pokoljenja

Bez Sunca očinjih kapaka

Gdje pričaše i slijepac i starac

Iz ove se kože sine ne mere.

Da li ruke spustiti skršeno

Ili sa neznanjem

Dignuti ih uvis

Učeći potomka:

"Iz ove se kože, sine ne mere!"

Bratstva se očitavaše u svemiru

Čak nadulje i našire

Sklonjena tlakom

I beživotnim zrakom

Bratstva, čitaše se

U snopu sunčevom

Gdje arabesku spustiše

Svi sijedi mudraci

I ko list bliže rekuć

Zvijezda Davudova

I zvijezda sunčeva

U očima trovanim tricama i kučinama

Na rukama žuljnim i kvrgavim za tuđina

Nova jutra čekaju pred pendžerima

Iz ove kože se ne mere

Hej slijepci i starine

Iz ove se kože ne mere

Ni uz karavane i planine ovjenčane

Da li se sjetite mora Crnog

Još se povijesti

Crnjim mastilom ispisuju

Uz iskonsku rijeku dozivlju se imenom

Od rijeke do rijeke

Od mora do rijeke

Crno more sa sudbom

Vjenčanje bješe sprovodno

Ko Sijamski brat

Da rez pupka načini

Niko se ne lati

I nikad dugo polja svoja

I nikad dugo jutra svoja

A sad na do maku si praga svoga

Jedno jutro smračeno u zraku

Plodovi novi niču u koraku

I opet jutra sustižna će biti

Prijeko ne mere, kaže,

Ako treba iskočiti

Toj se slamci nadaj!

I u redovima Časne knjige

I ko još ljubavi ima da čuva

Hrastove grančice pokupi i spoji

Korijenje novo treba da raširi

Zbog onog žira što će jednom pasti

Prijeko ne mere koža iskoči

Ka Suncu

Ka jutru

Ka Buđenju.

Sanjalačko oko što odsanja

Postolju čistote

Korak je miran.

 

SLIJEPI GRAD

Mračne su noći

A dani hvataju pomrčine,

Vrijeme je ovdje zgaslo

I mrije slijepi grad.

Tebe mnogi ne vidješe

Ali su čuli za Staljingrad

Tebe zle noge ne dotakoše

Al’ sikću na novi Carigrad.

Ovdje se šuti ili pjeva,

A suze zaleđene - januarske,

Još zvijezde nebom kruže

I grle svoje uništene ljepote.

Slijep je ovaj grad

Vraća ono proživljeno,

Slijep sam i ja zbog nje

Sumnjam u ono doživljeno.

17.07.1993. godine

 

ČEŽNJA ZA SLOBODNOM BOSNOM

Tamni vilajet –

Tepaše ti pakosni!

I svi Đerzelezovi putevi,

sad se s našim susreću.

Tvoji nemiri

i duh Zmaja Gradačanskog

još u nama žubori.

I Drine i Neretve –

Stupaju tvoje nemani.

Tam ni vilajet –

Pakošću odzvanja Tamo daleko?!

Visovi licemjerni –

Kao da šapuće Lijepa Naša!

Vjera u Kuduza;

U Plamen u prkos;

Neće Oni pokolebati.

Zbog Tvoje planinske prirode;

I mog Grada od Srebra;

Iskrica života još venama mili.

EX PONTO mi ne da zaspat’;

Lelek za Tobom u meni cvili.

Plači majko, plači kćeri;

Nek’ Vaše suze Drinu obuzmu.

Ti, Posljednja si granica naša –

Naših snova i postojanja.

Moj Grad od Srebra

Tukle su avetinjske kiše...

Oazo naša;

Al' sjaj Ljiljana u Tebi diše.

Posljednja granica;

I kao da te vode nizvodno...

Al’ Ferman će stići;

I mač će njihov u užarenom kotlu Tvom se rastopiti!!!

Srebrenica, 18.08.1993. godine

 

LJUDI BEZNAĐA

Nova Kasaba-Kamenica;

I Zvonik i Vlasenica...

Nikad bliže raskrsnica.

Kroz gustiš čami zaorani Jadar;

Nosi neman crne pomrčine;

I kroz carske paljevine –

Nosi žig Konjevića;

Utapajući spirit Hamzi-babe.

Sad bez mladosti, koja sebe dade;

I ponos Skugrića;

I kroz gore neobuzdane;

Avetinjski drma barbarština...

Dalek odsjaj tuzlanske graje;

A gorak ukus srebreničkog bitisanja.

Niti spajaju magistrale;

Srušen most Nove Kasabe.

Sferom dobuju suzne kiše;

Al’ nam Udrč častan stoji, i još diše.

II

Kasaba Nova - Kamenica;

I Zvornik i Vlasenica...

Daleka je oaza Srebrenica.

Stranci gaze tvoja polja.

Izrod vlaški spali tvoje cvijeće...

Al' će doći proljeće

I Vama će poklonit’ svijeće.

Ostala mladost još dušom vapi.

Neka čeljad Tuzlom prosi.

Plačni svirači Srebrenicom bdiju –

Da se Cerskom i poljem od Konjevića –

Sa sobom ne sakriju.

Teku naše raskrsnice;

I ne daju svoje Žepe...

Miris Drine ovdje izrod kosi;

Još nas tuče;

Ali ječe prkosi.

III

Odsanjan gori zvornički behar.

Tvoja Kula - tor ukradene stoke.

U mislima opet dimovi Kasabe;

Dok grudi steže pepeo raskrsnice.

Koga kleti za te pustare?

Nemaš koga do krvnika-barbara... Nećemo sjati, o raskršće;

Bez oaze naše Srebrenice.

Ide dalje Kasaba - Kamenica;

Tuđinski gažen Zvornik i Vlasenica...

Sad je slobodna Srebrenica.

Srebrenica, 01.08.1993. godine

 

JESEN ULAZI NESMETANO

Jesen ulazi nesmetano

U razorene krajeve,

Suze su utihnule

Al’ nebo još oplakuje pustare.

Hladne noći šunjajući se

Ulaze u krcate domove

Moja intima još uvijek plaća

Ceh za izgubljene gradove.

Kuda hodit’

Kad su zatvorske godine

Sam sam u očaju

A minule su vatre, ognji i krvi.

Tisuće kolona bosih,

Po ulicama dobuje kiša,

A čemu sve ove nedaće?

Spiskovi nestalih i nasilno umrlih...

Jesen je olovno teška.

07.09.1993. godine

 

KOLONE

Kolone su čekale.

One su stajale.

Kolone su gamizale.

Kad smo u kolonama

sa suzama u očima;

Čitav svijet se skupio;

A kolone su prolazile;

I suze su nailazile.

Kao smo u kolonama

sa glađu u trbusima;

Patnja nas je zbližila;

Hodali smo u kolonama;

Govorili nismo ništa;

Naša djeca su rekla sve.

Sad smo u kolonama

i domovi su u pepelu;

Jer za Vas smo prljavi Bosanci;

I noge nam krase još uvijek opanci.

Srebrenica, 25.08.1993. godine

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro