Skrajnuta vrijednost Hatidže Mehmedović: pripovjedačica narodne mudrosti

Autor: Nirha Efendić Septembar 05, 2018 0

Za one koji nisu znali sve vrijednosti Hatidže Mehmedović, evo još jedne. Naime, kada sam kao kustos-istraživač Zemaljskog muzeja BiH dobila zadatak da pregledam etnološke i folklorističke odlike prognanika iz istočne Bosne (u tom svojstvu imala sam prednosti insidera i poznavala sam mnoge od njih), neko mi je rekao da majka Hatidža pamti mnoge starine i narodne umotvorine. Odmah sam krenula k njoj, jer bile smo bliske odranije, a nikada nismo razgovarale o ovim temama, jednostavno nisu mogle doći na red. Kao i obično, bila je krajnje susretljiva i otvorena. Počela je pripovijedati:  

Moj je otac bio bogat i znalo se u selu gdje se može svratiti na konak. Kraći put iz Srebrenice za Sarajevo vodio je preko naših sela i prije, kada se konjima putovalo preko planine i kada se roba nosila na Telale (najpoznatiju sarajevsku prijeratnu tržnicu, koje sada više nema), odmaralo se u našem hanu. Svraćali su mnogi ljudi. Sjedili su oko mangale, odmarali, razgovarali i pušili, a u njihovu sobu ulazile bi žene samo da unesu čaj, kahvu, spotaknu žar u mangali i prinesu ga do čibuka uglednim gostima. Izlazile bi iz selamluka uvijek licem okrenute gostima, nikad, ne daj Bože, leđima. Šteka se otvarala desnom rukom iza leđa, i ponovo, leđima ka vani, izlazilo se iz sobe.

Sva ta nepisana pravila ponašanja koja su izrasla iz dugačke tradicije civiliziranog međuljudskog saobraćaja posmatrala je i pamtila malena djevojčica, negdje iz prikrajka, uvijek s velikom željom i radoznalošću da čuje šta izlazi iz ovih mudrih i sijedih glava na uzbudljivim susretima musafira koji su zastali da se odmore, ali i da progovore koju, baš tu, u Bektića hanu, prema čijem prezimenu je naljepši kraj sućeških sela dobio ime. Slušala je narodne i životno utemeljene mudrosti, različita iskustva, dobronamjerne savjete. Imala je priliku čuti kako se nadmudruju, možda smišljaju nešto što bismo danas u najkraćem opisali zaključivanjem da nije svaka mudrost čestita, ali i da čuje pjesme koje je najradije pamtila jer one su, u formi u kojoj su izgovarane, najlakše i bivale zapamćene.

Nije mi, naravno, sve kazala u prvom susretu, ali jednom kada smo započele ovu temu, često smo se nalazile i pripovijedala mi je, zastajala i ponovo se vraćala na one dijelove koje je nakratko izgubila iz sjećanja. Kasnije bi me nazvala telefonom i dopunjavala ono čega bi se u međuvremenu sjetila. Tako je to trajalo nekoliko godina, najmanje pet. Radile smo zajedno, a Hatidža je razumijevala zašto je sve ovo meni bilo važno.

 

Hatidža, čuvarica narodnog blaga

Na kraju, ili negdje u sredini, ne znam, ali najzad desilo se to što je u mom istraživačkom iskustvu odjeknulo kao posebno otkrovenje – pomjeranje granica znanja. Imala sam mnogo kazivačica, ali ovaj fenomen otkrila sam uz Hatidžu. Usmeni pjesnik u procesu transmisije određene pjesme uvijek utkiva djeliće vlastitog razumijevanja, bez obzira što se uvijek, zapravo veoma često, trudi da prenese pjesmu onako kako ju je čuo. Ne čuju, međutim, uvijek svi isto i ne zapamte svi jednako, ali oni najuspješniji, u potpunosti prenose onaj doživljaj koji osjete prilikom slušanja i potom ga ispolje prilikom kazivanja. U tom lancu prenosilaca živi određena pjesnička tvorevina čiji je autor narodni kolektiv, a pojedinci koji su je zapamtili i prenijeli do narednog kazivača, imali su priliku proširiti je, obogatiti stilskim sredstvima ili određenim pjesničkim slikama ili pak suziti, ovisno o potencijalu vlastite percepcije i vještine pripovijedanja.

Naime, među brojnim lirskonarativnim pjesmama koje sam zabilježila od Hatidže Mehmedović našla se jedna iz ciklusa pjesama o Đerzelez Aliji, koja se, na tematskoj razini, dodiruje sa usmenim epskim pjesništvom starim nekoliko vijekova. Đerzelez Alija poznati je epsko-muslimanski junak kojeg nalazimo u bošnjačkoj, bošnjačko-sandžačkoj i albanskoj pjesničkoj tradiciji, ali i u srpskoj i hrvatskoj, uglavnom kao neprijatelja.[1] U kasnijem radu, naići ću na još dvije-tri varijante ove pjesme koju sam zabilježila od Mehmedovićeve, ali nijedna od njih nije imala taj odsudni Hatidžin baladni završetak.

Kada sam prije nekoliko godina prvi put na naučnoj konferenciji u Sarajevu predstavila prinose sa terena iz Srebrenice, profesorica i kolegica Almedina Čengić, koja se bavi dramskim tekstovima, pokazala mi je jedan rukopis A. H. Bjelevca „neodigrane drame“ u tri čina pod nasovom Smrt Alije Đerzeleza. Među podacima koje je Čengićeva uspjela o navedenoj drami dobiti je i stav autora o iznesenom pitanju koji se otprilike vidi u sljedećem navodu: „I njegov vijek je prošao! Narodni pjevač uznio je njegova djela i njegovo junaštvo nad sve junake, samo se plašio da mu opjeva smrt...“ Ne bi me iznenadio ovaj Bjelevčev stav da nije za ostvarenje svoje drame koristio varijantu pjesme o Aliji Đerzelezu iz Kurtove zbirke u kojoj se Đerzelez ponovo i slavodobitno vraća kući živ i zdrav. Ali, u najmanju ruku, slutio je šta bi narodna tradicija mogla ponuditi.

U jenom od naših susreta, Hatidža mi je kazala ovu pjesmu, ali ne do kraja, kako je rekla, malo je zastala i razmišljala o mogućem završetku. Nakon nekoliko nedjelja, nazvala me. Otišla sam do nje i snimila pjesmu „u cijelosti“. Hatidža je bila uvjerena da mi je drugi put pjesmu ispjevala do kraja, a i ja sam bila potpuno sigurna jer čula sam jednu zaokruženu cjelinu.

 

Drugačiji ‘Đerzelez Alija’

Naime, sižejni obrazac spomenute pjesme, u svim pronađenim izuzev Hatidžine varijante, pratio bi sljedeće događanje: Alija boluje u planini, a njegova snježnobijela košulja prkosi patnji; sivi ga soko polijeva vodicom iz kljuna dajući mu snagu i prijeko potrebno osvježenje; na upit zašto to čini, soko odgovora kako mu je Alija spasio „ptiće“ od najezde vojske koja bi ih sigurno pogazila da ih on nije podigao u „jelove grane“; Alija moli sokola za uslugu i to da mu prenese novosti iz kuće u njegovu odsustvu; soko mu saopćava da je njegova ljuba isprošena, jer svi vjeruju da se on nakon devet godina izbivanja neće vratiti živ; Alija dobiva neočekivanu snagu, ustaje i presreće svatove od kojih zatraži da ga daruju; oni to i učine, a kada upita „vjernu ljubu“ na čije ime daruje sadaku, ona mu odgovara riječima iz kojih Alija razabire da ga njegova ljuba još uvijek voli; Alija obznanjuje svoj identitet i „vjernu ljubu“ vraća sebi. Inačica pjesme koju sam zabilježila od H. Mehmedović, ne razvija sižejni obrazac prema priželjkivanom obrtu u kojem će Đerzelez povratiti junačku snagu, slavu i moć. Konačno, evo te pjesme iz Hatidžina sjećanja:

Razbolje se Đerzelez Alija,

U planini, pod zelenom jelom.

Bijeli mu se košulja kroz grane,

Kao snijeg u proljetne dane.

Nit’ mu pere mati, nit’ sestrica,

Nit’ njegova ljuba vjerenica.

Kiša pere, žarko sunce suši,

Alija se od bolova guši.

Bol boluje, tužne snove sniva,

Niko ne zna šta se s njime zbiva,

Osim gavran što graknu na jeli:

«Alija se sa dušicom dijeli!»

Doletje mu sokol ptica crna.

Iz kljuna ga vodicom zaliva:

Progovara Đerzelez Alija:

«Oj, sokole, ptico najmilija,

Kakvu sam ti napravio zgodu,

Pa mi hladnu ti donosiš vodu?»

Soko svoje podignuo krilo:

«Znaš, Alija, nije davno bilo,

Kad si iš’o poljem zelenijem

Sa svojijem atom vilenijem –

Moji ptići istom poletjeli,

U zelenu travu popadali.

Ti sakupi moje ptiće male,

Pa ih stavi u jelove grane:

Moji ptići nejmadoše krila –

Umalo ih vojska pogazila.

To ja tebi zaboravit neću,

Moj Alija, nikad i umrijet ću!»

Progovara Đerzelez Alija:

«Ej, sokole, moja ptico siva,

Podigni se ti na svoja krila

Brzo sleti niz Ivan-planinu,

Selam nosi mojoj miloj nani,

Jer su moji odbrojani dani.» [2]

Na kraju, ostaje moguća nedoumica da li je Hatidža svjesno opjevala Đerzelezovu smrt. Nije. Ona se, zapravo, danima trudila da dokuči moguće događanje, da se prisjeti završetka pjesme koju je slušala. Hatidža je, ustvari, prenijela istinski, nepatvoreni doživljaj i, u njegovoj transmisiji, nesvjesno, a Freud nas uči da je to iznad svega ono istinito, pomjerila granicu historije.

Ovaj zapis dogodio se u njenoj kući na Vidikovcu, jednom od srebreničkih naselja, negdje u zimu 2016. Bila je uzor među prvim povratnicama, koje su hrabro i dostojanstveno svojim prisustvom prkosile politici brisanja etnički drugog i drugačijeg. Ispraćena je iz tišine svoga doma na pravedniji svijet 25. jula 2018. u jednoj od najvećih i najdostojanstvenijih pojedinačnih dženaza koje pamtim.

 

[1]  Proučavajući turske popisne deftere iz 15. vijeka, potom zbirni katastarski popis iz 1455, te detaljne popisne deftere bosanskog sandžaka iz 1485. i 1489, historičarka književnosti i etnologinja Đenana Buturović ustanovila je da opjevani Đerzelez Alija odgovara stvarnoj historijskoj ličnosti, timarniku-spahiji Gürs Ilyasu, koji je u drugoj polovini 15. stoljeća živio u Bosni. O ovome srednjevjekovnom junaku pisao je i ugledni turski historičar Ibn Kemal (1468-1536).

[2]  “Razbolje se Đerzelez Alija”, FAZM, LXVIII – G, 16469.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro