Iverje: Vrijedni sarajevski hroničar hafiz Mahmut Traljić

Autor: Hadžem Hajdarević Septembar 05, 2018 0

Za hafiza Traljića se govorilo kako “taj čovjek” sve pamti, sve zna, svega se sjeća... Jednom sam se našalio i rekao: “Pa vi ste, hafize, kao trafostanica, samo se treba priključiti na vaš informatorij”, a on se, sjećam se, nasmijao i rekao da svako treba prenijeti ono što zna, čega se sjeća, i hrana se pokvari ako se dugo čuva u nekom zatvorenom prostoru.

Postoje ljudi koji vam prirastu srcu odjednom, u prvom ih susretu osjetite bliskima, dragima, iskrenima, svojima, kao da su vam bili prijatelji i onda kad se niste nikako poznavali, tako bih nekako mogao početi svoje sjećanje na hafiza Mahmuta Traljića (1918.-2002.), vrijednog i temeljitog istraživača bosanskoga muslimanskog naslijeđa. Hafiz Traljić bi često navraćao u redakciju Islamske misli u onim osamdesetim godinama prošloga stoljeća kad sam u redakciji bio angažiran ka olektor, uvijek u kapi francuzici i uvijek s toplim, prijateljskim, dobroćudnim osmijehom.

U to vrijeme, dok je na čelu Starješinstva Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju bio dr. Ahmed Smajlović, uveliko se radilo na organiziranju Informativno-dokumentacionog centra pri Starješinstvu Islamske zajednice, u čemu su, sjećam se, vrlo entuzijastično sudjelovali dr. Muhamed Hadžijahić i hafiz Mahmut Traljić. U organiziranje Centra bio je uključen i tadašnji glavni i odgovorni urednik Islamske misli Ismet Bušatlić, Muharem Omerdić, šef Kabineta predsjednika Starješinstva Islamske zajednice profesora Smajlovića, i dr. Dokumentacioni centar će, odlaskom profesora Smajlovića, biti gotovo pa uništen, papiri su, kažu, odvoženi kamionom, u smeće, nekome je, bit će, bilo važno da povjesnosti, sjećanja, dokumentaciona građa unutar bosanskoislamske organiziranosti ostanu i dalje haotična, ideološki ispolarizirana, mutna, pogodna ideološkopolitičkim manipulacijama svih vrsta, ima tu, doduše, i tipičnoga orijentalističnog nemara, u onome izvornom bosanskom pakovanju, danas ne znam koliko je šta od svega toga spašeno, popravljeno, iskontinuirano.

Za hafiza Traljića se govorilo kako “taj čovjek” sve pamti, sve zna, svega se sjeća, njegova se memorija razumijevala nešto kao nevjerovatni ljudski fenomen. A ono što je znao rado bi prenosio drugima, imao sam osjećaj da bi se obradovao svakom pitanju vezanom za povijest i tradiciju Bosne i muslimanske prisutnosti na Balkanu, i ne samo da bi rado dao odgovor, nego bi uputio na literaturu onoga koji pita, gdje je šta pisano, ko je šta i u kojemu povodu objavio, tačno se sjećajući i autora, i publikacije gdje je šta publicirano, i godine izdanja, čak i u kojoj se biblioteci određeni časopis ili koje drugo izdanje može naći. Jednom sam se našalio i rekao: “Pa vi ste, hafize, kao trafostanica, samo se treba priključiti na vaš informatorij...”, a on se, sjećam se, nasmijao i rekao da svako treba prenijeti ono što zna, čega se sjeća, i hrana se pokvari ako se dugo čuva u nekom zatvorenom prostoru.

Hfz. Mahmud Traljić rođen je 28. aprila 1918. godine, u uglednoj sarajevskoj porodici. Nakon završene osnovne škole, upisuje Gazi Husrevbegovu medresu, poslije Medrese odlazi (1940.) na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu, gdje diplomira 1944. godine. Ubrzo se upošljava u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, gdje radi do 1947. godine. U istom je periodu bio i profesor u Gazi Husrevbegovoj ženskoj medresi, te imam u džamiji Sinan Vojvoda Hatun na Vratniku. Godine 1947. biva uhapšen i, u montiranom političkom procesu, osuđen na zatvorsku kaznu od deset godina. U istoj grupi osuđenika bili su i Kasim ef. Dobrača, Derviš ef. Korkut, dr. Jusuf Tanović, dr. Kasim Turković, dr. Salih Udžvarić, Abdullah ef. Dervišević, Ibrahim Karalić, Muharem Avdihodžić, Hasan Avdić, Mustafa Hebović, Hasan ef. Ljevaković i dr. U zatvoru je odležao devet godina i osam mjeseci. Izlaskom iz zatvora upošljava se u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (Odjeljenje: Specijalističke zbirke) i na tom radnom mjestu provodi dvadeset sedam godina, sve do penzionisanja 1984. godine. Sve to vrijeme bio je imam u Ćurčića Jahja-pašinoj džamiji u Sarajevu, gdje je predvodio džemat sve do 1996. godine. Važno bi bilo pripomenuti da je od 1987. pa do 1992. godine bio profesor kiraeta na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu (danas, Fakultet islamskih nauka). Na Ahiret je preselio 28. decembra 2002. godine; dženazu je, dan kasnije, predvodio tadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Mezar mu se nalazi u haremu Ćurčića Jahja-pašine džamije u Sarajevu, gdje je hafiz bio dugogodišnji imam.

Hafiza je bilo lijepo slušati dok priča. Bilo je, ipak, nešto o čemu nije volio mnogo govoriti. U pitanju je ona decenija “otetog života” koju su mu pojeli komunistički skakavci.

Jednom su, sjećao se hafiz Mahmut Traljić, morali izići iz svojih zatvorskih soba u dvorište, moralo se izići u šetnju, nema veze da li pada kiša, pada li snijeg, prži li sunce, ima da se šeta, mora se obaviti jedna dnevna robijaška obaveza i gotovo... Bijaše proljeće, svaki dan je padala kiša, kao da nije ni prestajala, i tog je proljetnog dana padala jaka kiša. I ja, priča hafiz Traljić, koračam uz Derviša ef. Spahića i više za sebe negoli za ikoga drugoga, kažem: “Svaki dan kiša, ove godine ljetina neće ponijeti!” Čuo me Derviš-efendija Spahić, kaže hafiz Traljić, pa reče: “A ja mislio, moj hafize, da si ti ozbiljan čovjek, šta se imaš pačati u Božije alamete!” Malo me, što jest jest, postidješe riječi Derviš-efendije, i Bog dade da baš ta godina ponese kao nijedna druga ranije, rodilo je kao nikad prije; eto, toga se sjećam, govorio je hafiz Mahmut Traljić.

Onako skroman i tih, bio je jedan od bosanskih muslimana koji su najduže ostali u zatvoru. Jednom je rekao da nije htio podnijeti molbu za nekakvo pomilovanje jer bi morao potpisati izjavu da se kaje za ono što je uradio, a nije uradio ništa, bio je potpuno nevino osuđen, kao i mnogi drugi.

Sjedeći u redakciji Islamske misli, često bi se u šali požalio na svoje radno mjesto u potkrovlju Vijećnice, gdje je bila smještena Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, morao je svaki radni dan preći devedeset četiri stepenice, to je kao da se svaki dan penješ na najvišu munaru.

U tekstu Muharem-efendije Omerdića, koji je 1981. sarađivao s hafizom Traljićem u vrijeme organiziranja Informaciono-dokumentacionog centra pri Starješinstvu Islamske zajednice za Bosnu i Hrecegovinu, Hrvatsku i Sloveniju te prijateljevao s hafizom do njegova preseljenja na Onaj svijet, mogu se pronaći važne informacije o sačuvanoj i bogatoj istraživačkoj građi koju je iza sebe ostavio ovaj vrijedni alim i istraživač. Hafiz Mahmut ef. Traljić pisao je o ljudima, vremenima, sudbinama, postoji nekoliko stotina bibliografskih jedinica gdje se on pojavljuje kao autor.

U ono se vrijeme govorilo da je pripadao krugu “Sedmerice“ (hafiz Omer Mašić, Kasim ef. Dobrača, Muhamed ef. Fočak, hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, Mehmed Mujezinović, Fejzulah ef. Hadžibajrić i hafiz Mahmud Traljić) pa bi se na petnaestodnevnim ili rjeđim sastancima prijateljski razmišljalo o načinima poboljšanja vjerskoga života muslimana na području tadašnje jugoslavenske državne zajednice. Raspravljalo se i o stanju islama i muslimana u svijetu. Hafiz Traljić je šest godina vodio kurs učenja Kur’ana i proširene vjerske obuke za odrasle u Hadži Sinanovoj tekiji.

Ono što je najznačajnije u Traljićevu doprinosu očuvanju bošnjačkoga duhovnog i kulturnog naslijeđa jest njegova trilogija iz kulturno-duhovne povijesti Bošnjaka. Knjige su objavljene za vrijeme njegova života: Istaknuti Bošnjaci  (Zagreb, 1994., prvo izdanje, i Sarajevo, “El-Kalem”, 1998., drugo izdanje), Mali podsjetnik značajnih datuma islamske prošlosti Bošnjaka, Sarajevo, “El-Kalem”, 1996.), Iz kulturne historije Bošnjaka (Travnik, 1999.). O ljudima i njihovim djelima pisao je neposredno, iskreno, činjenično, utemeljeno, ne propuštajući ni jedan bitni momenat iz pojedinog života i ostvarenoga znanstvenog djela. Pišući o mnogim svojim savremenicima alimima, nastojao je i dati sliku vremena i društvenopolitičkih uvjetovanosti u kojima su oni djelovali.

Hafiz Mahmut ef. Traljić bio je od onih Bošnjaka koji je dobro znao da su sjećanja bez konkretnih dokumenata, činjenica, arhivskih građa samo puka pučka emocionalna prašina koju će lahko raspuhati najmanji ovozemaljski vjetar. Sjećanja su osobna i prolazna, povijesti mogu biti trajnije samo u mjeri koliko ih se podupre dokumentiranim sjećanjima. Svaka je historija sumnjiva ako ne počiva na provjerljivim činjenicama. Zato se balkanske historije uglavnom doimaju kao mitovi, ideološki sedativi, narogušena ili sirota “predskazanja” u tamo neku svoju nacionalnu prošlost. Hafiz Traljić je želio da se što više prenese, zapiše, upamti, pohrani, dokumentuje, da se u jasnim činjenicama amanetuje generacijama koje dolaze... Jednom je, sjećam se, s osjetnom tugom primijetio kako “mnoge ove”, unutar Islamske zajednice, koji svoja znanja o islamu i vremenu donose s Orijenta, iz arapskoga svijeta, baš briga za dokumente, dokumentiranja, za čuvanje arhivske građe i svijest koliko je važno dokumentirati vlastitu nacionalnu i duhovnu tradiciju... I mene tuga uhvati kad se sjetim šta sve nisam upamtio, čije sve riječi i blagorodna sjećanja nisam zapisao!

Rahmet strpljivoj i predanoj duši hafiza Mahmut-efendije Traljića!

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro