Pioniri islamske opstojnosti: Omer-ef. Šestić

Autor: Džemaludin Šestić Avgust 19, 2019 0

Iz prošlosti naše ilmijje

O našim mu'allimima, imamima, hatibima i muezzinima rijetko se govorilo, a još rjeđe pisalo. I u književnim ostvarenjima bošnjačkih pisaca likovi sa bijelom ahmedijom jedva su se mogli susretati. A pogotovo ništa se, izuzev za najuže okruženje, nije znalo o onoj anonimnoj provincijskoj ilmijji, tim vrijednim i skromnim pregaocima (od kojih su mnogi ne tako davno jedva preživljavali), kojima zapravo imamo da zahvalimo, što su svojim strpljivim, mukotrpnim i krajnje savjesnim radom sačuvali islam na ovom dijelu balkanskog prostora, na kojemu se sukobljavaju dvije najveće kršćanske crkve. Takvi pioniri naše islamske opstojnosti apsolutno zaslužuju da budu u naših hronikama, da bi se sačuvali od zaborava. Zaslužuju da se zapamte oni koji nas uvedoše u prve spoznaje o našoj vjeri, koji nas naučiše klanjati, koji nas uputiše u raskošnu ljepotu Kur'anskog pisma, koji obogatiše našu duhovnost!

O jednom takvom ovog puta je riječ. Omer-ef. Šestić je rođen 1889. godine u trgovačkoj porodici u Zenici, gdje pohađa mekteb i završava osnovnu školu, zvanu Ruždija, nakon koje, a na izričiti zahtjev oca hadži-Mehmeda, odlazi u Sarajevo i upisuje 1902. godine Merhemića medresu. Pošto je smještaj za softe ove medrese bio veoma skroman, hadži-Mehmed o svom trošku adaptira jedno krilo medrese, dograđujući još dvije internatske sobe i mokri čvor. Omer ef. je ovu medresu završio odličnim uspjehom 1910. godine. U trajnom sjećanju na svoje uvažene muderrise najviše je isticao hadži-hafiz Muhamed-ef. Hadžiumulića i Šakir-ef. Pandžu. Vrativši se u Zenicu po završetku medrese, odmah je postavljen za imama i hatiba Sejmenske džamije u Zenici, zamijenivši ostarjelog Mula Jusuf-ef. Ekinovića i na dužnosti ostaje punih 38 godina, sve do smrti. Zanimljivo je, a što je izuzetno rijetko, da je Omer-ef. ne samo na volonterskoj osnovi (fi sebilillahi) cijelo to vrijeme vršio imamsko-hatibsku službu, nego je, de facto, izdržavao ovu džamiju. Jednom godišnje je priređivao u svojoj režiji u džamiji mevlud, kojeg je učio na turskom i bosanskom jeziku. Omer ef. je, međutim, pokazivao znatan interes za našu prošlost. Tako je neposredno iza I svjetskog rata pronašao turski pješadijski top, kojim se u Zenici pružao otpor austro-ugarskoj vojsci pri okupaciji 1878. godine. Dao je da se top u cijelosti osposobi, a pošto u Zenici tada nije bilo muzejske institucije, smjestio ga je u Sejmensku džamiju, pod stepenice kojima se išlo na mahfil. Nažalost, odmah iza II svjetskog rata aktivisti Narodnog fronta zaplijenili su ga i predali kao staro željezo Željezari, gdje je ovaj dragocjeni spomenički eksponat pretopljen!

Prevođenje hutbi

Još jedan zanimljiv podatak vezan je za njegovu hatibsku službu. Naime, on je bio prvi i jedini hatib u Zenici koji je prevodio hutbu, zbog čega su ga džema'atlije rado slušale. Tek od 1958. godine hatibi su počeli prevoditi hutbe, nakon što je Vrhovno islamsko starješinstvo naredilo prevođenje hutbi. Omer-efendiji nije bio problem prevoditi hutbu, jer je zahvaljujući izrazitom talentu za učenje stranih jezika i izuzetnoj ambiciji, bio vrstan poznavalac arapskog, turskog, perzijskog i mađarskog jezika. Bio je teolog sa srednjom naobrazbom koji je težio za daljnjim usavršavanjem i proširivanjem teološkog i općeg obrazovanja. U tom pravcu nabavlja iz islamskog svijeta literaturu, a preko nje upoznaje mnoge istaknute autore iz islamistike. Na taj način upoznaje posljednjeg osmanlijskog šejhu-l-islama Mustafu Sabri-ef. koji je živio u izbjeglištvu najprije u Grčkoj, a zatim u Egiptu, gdje piše i izdaje nekoliko kapitalnih djela, od kojih dva primjerka šalje na poklon Omeref., a to su "Mes'eletu terdžemeti-l-Kur'ani" i "Mevfiku-l-bešeri tafhte sultani-l-kader", koje danas posjeduje njegov sin Muhamed.

Svoju biblioteku obogaćivao je kao redovni pretplatnik slijedećih stranih izdanja: "Jarin", na turskom, "El-Feth" Kairo, "El-Menar" Kairo, "Et Šebab" Kairo, "Magyar hirlap" Budapest. Nažalost, njegova bogata biblioteka bit će zaplijenjena i trajno konfiskovana nakon policijskog pretresa komunističkih vlasti, izvršenog u vezi sa hapšenjem i suđenjem njegovom zetu Mustafa ef. Busuladžiću, koji je kod svoga punca proveo posljednje mjesece II svjetskog rata, a kojeg će Vojni sud u Sarajevu odmah iza rata osuditi na smrt strijeljanjem. 

Razgovarao na pet jezika 

Omer-ef. je uspostavio kontakt i sa emirom Šekibom Arslanom, Libanoncem, plodnim publicistom i diplomatskim predstavnikom islamskih zemalja u Društvu naroda u Ženevi, koji je bio u posjeti BiH 1932., 1934. i 1936. godine i sva tri puta bio je i u Zenici kao gost Omer-ef. Prilikom prve posjete visoki gost je na reprezentativnom sijelu, priređenom u njegovu čast razgovarao na pet jezika: na arapskom sa domaćinom Omer-ef., na turskom sa Osman-ef. Mutapčićem, koji je studirao na istanbulskom univerzitetu; na perzijskom sa slijepim hafizom Bajramom Lekićem; na njemačkom sa Mustafa-ef. Šišićem, upraviteljem osnovne škole i na francuskom sa Fadilom Imamovićem, tadašnjim studentom prava u Beogradu. O ovoj multijezičnoj konverzaciji, doživljenoj u jednoj bosanskoj kasabi, kao egzemplaru i o prijatnim impresijama o bosanskohercegovačkim muslimanima, pisao je opširno emir Šekib Arslan u arapskoj štampi. Na priloženoj fotografiji, snimljenoj 1932. godine u zeničkoj čaršiji stoji slijeva nadesno sa naočalima), kadija u Zenici; hadži-Ali-ef. Aganović, iz Sarajeva, poznati alim; Omer-ef. Šestić (u fesu); emir Šekib Arslan (sa kravatom); hadži hafiz Hamid-ef. Muftić iz Žepča (jedan od učesnika prvog sveislamskog kongresa održanog u Jerusalimu 1931. god.); Osman-ef. Mutapčić, zenički gradonačelnik i najzad hadži-Mehmed-ef. Handžić, naš uvaženi alim iz Sarajeva. 

Najzad, evo još jedne zanimljivosti vezane za život rhm. Omer-ef. Šestića, koja je zaista rijetko vezana za jednog vjerskog službenika. Naime, Omer ef. je, kao što je već na početku rečeno, potekao u trgovačkoj porodici, od koje je naslijedio trgovačku "žicu". Ubrzo po postavljenju za imama i hatiba on otvara trgovačku radnju u kojoj vrši trgovački promet sa bezom (pamučno platno domaće radinosti za narodnu nošnju i posteljinu). I ne samo to, on otvara tkaonicu beza i uz to na preko 120 razboja u seoskim domaćinstvima sa zeničkog, travničkog, busovačkog i prusačkog kraja tkao mu se bez, čime je mnogim siromašnim seoskim domaćinstvima omogućavao zaradu. 

I na kraju, spomenimo da je bio izvrstan recitator epskih junačkih pjesama i izuzetno zanimljiv pripovjedač. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio je odlikovan Ordenom jugoslavenske krune V. reda. Preselio je na Ahairet 1948. godine u 59. godini života, a ukopan je u haremu Jalijske džamije u Zenici. 

Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši!

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija