50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Dobri naš Musa Musov u Medresi

Autor: Hadžem Hajdarević Mart 05, 2020 0

IVERJE (Bilješke o smrti, bilješke o životu)

Musu se moglo sresti u hodnicima škole, na školskom dvorištu, u trpezariji, uglavnom vedra, nasmijana, dobroćudna, uvijek u nekoj prijeko važnoj obavezi, spremnog da se i vlastitoj sjenki skloni s puta. Bio je gotovo obavezno u svome plavotintavom mantilu i s kapom bjelicom na glavi... 

Da bi se išta pisalo, valja se sjećati. Najugodnija su sjećanja koja nas, kako bi rekao Haruki Murakami, “griju iznutra”. Umjeti se sjećati znači biti trenutnim svjedokom svih svojih vlastitih vrlina i mahana. I u prošlosti i u sadašnjosti. Lična sjećanja su uglavnom iskrena, neposredna, pouzdana; kolektivna sjećanja bivaju, u najviše slučajeva, podložna ideologizacijama, falsifikatima, selektivnostima. Lična sjećanja najviše griju ako ih se ima s nekim podijeliti. 

Teško da ima ikojeg svršenika Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa slijedećih tridesetak godina koji se ne sjeća Muse Musova (1921.-2003.), ložača, kurira, portira, magacionera, nosača, kotlovničara, prilježna radnika u svakom povjerenome mu poslu. Dok je Medresa bila u Dobrovoljačkoj ulici, prije školske 1976./1977. godine, moglo se Musu sresti svakog dana u hodnicima škole, na školskom dvorištu, u trpezariji, uglavnom vedra, nasmijana, dobroćudna, uvijek u nekoj prijeko važnoj obavezi, spremnog da se i vlastitoj sjenki skloni s puta. Sretali smo ga i kasnije, kad je Medresa preselila preko puta Begove džamije, u njegovom gotovo obaveznom plavotintavom mantilu i s kapom bjelicom na glavi, spremnog na šalu i na onaj svoj autentični smijeh koji kao da nije dolazio iz njega, nego kao da je emanirao iz neke vječne, univerzalne supstancije dobrote, pa je Musina pojava bila samo neposredni živi odbljesak tog osmijeha. Znali smo da je Musa Musov odnekuda iz Makedonije, da nema porodicu, živi sam, Gazi Husrevbegovu medresu je doživljavao kao svoj dom, učenike i medresansko radno osoblje kao svoju najširu porodicu. 

U petom razredu Medrese bili smo u novoj školskoj zgradi, svi u internatu, izlaz u grad bio je do nekih devet sati navečer, možda i malo duže, nisam siguran, ali znam da smo mi koji smo, primjerice, kao članovi Zemzemoveredakcije, imali neke sitne školske privilegijice u dobrom Musi našli pouzdana saveznika ako bi se u školski internat došlo nešto kasnije negoli je bilo propisano internatskim kućnim redom. Za to se nije smjelo znati! Sigurno je i Musa vodio računa u koga on lično može imati povjerenja. 

Dok pokušavam izoštriti određene slike u sjećanju, dolazi mi svijesti da je u školsku abdesthanu redovno dolazio s ručnikom preko lijevog ramena, žalio se na otečene noge, u Begovoj džamiji bi, na namazima, najradije stajao uz desni džamijski zid, ispred minbera, ili posve desno, nekoliko puta smo ga pozvali u prostorije đačkog lista Zemzem, gdje smo, čak, krili mali rešo za kafu, nije volio pričati o sebi, tako smo, sjećam se, odustali napisati članak za đački list o njegovu porijeklu, životu, sjećanju, on to nikako nije želio... Jednom smo zajedno pili kafu u društvenim školskim prostorijama, ja sam tada već bio profesor u Medresi, podsjetio sam ga da me nekoliko puta upustio u internat nakon večernjeg isteka vremena, dežurao je dok se nas nekoliko ne bismo vratili, a on me pogledao s takvim osmijehom koji mi je govorio: pusti to, Hadžeme, nije to za priču, i sad ima takvih đaka kao što si ti onda bio. (Obično smo se iz grada vraćali preko Zemzemovih prostorija koje su, tada, bile u prizemlju. Kasnije će se školska uprava sjetiti da su na svim tim prizemnim prozorima nužni gelenderi.) Među školskim vaspitačima bilo je i onih koji su tražili “obavještajnu” saradnju s Musom naprema učenika, on je odbijao otkriti ko je u kojemu ćošku krišom pušio, ili ko je tog jutra eskivirao sabah-namaz u Begovoj džamiji. To nam je jednom spomenuo u Zemzemovim redakcijskim prostorijama, brinući se za nas, da malo pripazimo...

Na Ahiret je Musa Musov preselio 12. decembra 2003. godine. Dženaza je klanjana tri dana kasnije na mezarju Hambina Carina u Sarajevu. Tu je i ukopan. Dženazu rahmetliji predvodio je Zijad ef. Ljevaković, direktor Gazi Husrevbegove medrese. Dovu nad kaburom proučio je Mahmut ef. Kurtović, imam na Souk-Bunaru. Nisam bio na Musinoj dženazi. Jednostavno, promaklo mi je, i bilo mi je poslije žao. (Podatke o dženazi preuzeo sam iz teksta Saliha Smajlovića, objavljenoga u Preporodu neposredno iza Musine smrti.)

Ko je bio naš dobri Musa Musov?

Jusuf ef. Čolović, svršenik Gazi Husrevbegove medrese školske 1974./1975. godine, koji je u Medresu došao iz Makedonije, napisao mi je porukom preko Vibera, uz “veliki selam iz Beča”, da Musa Musov potiče iz sela Jabolčište kod Velesa. Salih Smajlović u svome tekstu piše da se selo zove Slivnik, i da je također kod Velesa. Musa je rođen u dosta siromašnoj zemljoradničkoj porodici. U Sarajevo je došao da bi našao kakva posla i, eto, skrasio se u Gazi Husrevbegovoj medresi. Svome bratu Sulju, koji je imao porodicu, svakog je mjeseca slao nešto novca od onoga što bi zaradio. Jusuf-efendija u svojoj poruci, dalje, piše da je njega u Medresi, kad je saznao da je Jusuf iz Makedonije, jednom pozvao i pitao treba li mu novca, neka se nimalo ne ustručava, Musi se uvijek može obratiti ukoliko mu kad ustreba. A kakav je odnos bio Musin prema novcu najbolje govori podatak da je najveći dio svoje zarade darivao u razne hajrate unutar Islamske zajednice. Znaju to oni koji su ga neposredno poznavali, Musa to nikad nije isticao, nije mu bilo važno da ikome o tome priča. Informacije su dolazile od strane onih koji su obavljali blagajničke poslove. Pričalo se da bi redovno plaćao internat jednom ili dvojici siromašnijih đaka u Medresi. Mnogim je đacima posuđivao novac za voznu ili autobusku kartu kad bi za praznike putovali svojim kućama, često odbijajući da mu se taj novac vrati. Naravno, bilo je i onih đaka koji bi se znali ubezobraziti pa bi od Muse pozajmljivali novac bez namjere da ga vrate, ali on bi se na to samo nasmijao, nikad ne bi prigovorio, niti kojega neodgovorna učenika kome prijavio. Takve bi napadali i prijavljivali drugi učenici. Za Islamsku zajednicu davao je gotovo sve od svoje plaće i, kasnije, penzije, nakon vremena agresije i rata. Imao je svoju malu sobu u Medresi, tu je skromno živio, smatrao je da mu novac nije ni bio potreban. Učenike je, najiskrenije, doživljavao kao svoju djecu. Medresa je u vrijeme sarajevske opkoljenosti 1992.-1995. bila i naše često okupljalište, tu je Musa boravio sve vrijeme. U spaljeni stan u kojemu je ranije živio nije se više nikad vratio. U hrani je, priča sadašnji pomoćnik direktora Medrese za nastavu profesor Halim Husić, dugogodišnji profesor historije islama, bio toliko skroman da je često znao uzeti samo pavlaku, malo kruha i tako bi predanio. Vodilo se računa o njemu kad je zanemoćao, a on se uvijek trudio da nikome ne bude na teretu.

Tog posljednjega svoga životnog ljeta 2003. godine otišao je, već u osamdeset trećoj godini života, obići malo svoju rodbinu u Makedoniji. Rodbina ga je uvjeravala da i ostane. Da što duže ostane ako već ne može zauvijek se vratiti u svoj zavičaj. Nije to mogao, rekao im je da ne može bez “svoje Medrese”. Krajem novembra tē 2003. godine teško se razbolio, rukovodstvo Medrese smjestilo ga je u bolnicu Staračkog doma u Sarajevu, nije, kažu, prošlo ni dvije sedmice i Musa je preselio na Ahiret. U tekstu-sjećanju Saliha Smajlovića stoji da je Musa Musov bio član Pokopnog društva “Bakije” od 1970. godine. Kad bi uplatio godišnju članarinu za ovo pokopno društvo, u šali bi – a jako se volio šaliti – znao reći da tako vizira svoj dunjalučki pasoš za putovanje...

Danas pomišljam kakva bi to zanimljiva knjiga bila da je Musa Musov, recimo, vodio neke svoje dnevničke bilješke o svome životu i boravku u Medresi. Kakvo li je bilo njegovo razumijevanje vremena u kojemu se živjelo i na koji je način on doživljavao Medresu i mnoge generacije učenika u kontekstu preideologiziranih i nimalo prijateljskih svjetova i vremena? Na koji je način doživljavao i trpio agresorski rat devedesetih godina? S kakvim je unutarnjim osjećajima otišao na Onaj svijet? 

Pročitajte cijeli tekst ovdje.

 

 

 

 

Rahmetli Musa Musov

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija