50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Istraživač bosanskoga alhamijado naslijeđa Muhamed Huković

Autor: Hadžem Hajdarević Februar 26, 2021 0

Postoje pojedinci koje susretnemo i prije negoli ih fizički upoznamo. To bih mogao reći i za rahmetli dr. Muhameda Hukovića (1922-2012).

Moj profesor u Gazi Husrevbegovoj medresi Kasim Hadžić (mogao sam tada biti četvrti razred) lijepo je pričao o jednom svome velikom ahbabu, Muhamedu Hukoviću, koji radi u Prosvjetno-pedagoškom zavodu u Sarajevu i vrlo je aktivan u asocijaciji protiv alkoholizma i drugih toksikomanija. Uz to se bavi i istraživanjem bosanske književne tradicije ispisivane arebicom na našem jeziku. Dobri naš profesor volio je pričati o ljudima koje je cijenio i volio.

A kad sam, koju godinu kasnije, kao student na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, htio pisati seminarski rad o Hasanu Kaimiji na predmetu Književnost do 18. vijeka (bilo je to kod profesora Branka Letića), otišao sam, posredovanjem svoga profesora Kasima Hadžića, koji je tada već bio u penziji, do Muhameda Hukovića i zamolio ga da mi dadne ili sugerira određenu literaturu. Tada nije bilo ni spomena da Hasan Kaimija, bosanski pjesnik, duhovnik, buntovnik iz 17. stoljeća, bude ikoliko spomenut na predmetu Književnosti do 18. vijeka na mome fakultetskom odsjeku. U okviru nastave iz starije književnosti nije bilo nikakva zbora o bosanskoj alhamijado književnoj tradiciji. Kad sam profesoru s Odsjeka za jugoslavenske književnosti Branku Letiću rekao o čemu bih rado pisao svoj seminarski rad, što je bio uvjet za pristupanje ispitu, iskreno mi je rekao da on ništa ne zna o “tom Hasanu Kaimiji”, prvi put čuje za njegovo ime, alhamijado književnosti nije ni bilo u nastavnom planu i programu, ali, eto, mogu pisati o Hasanu Kaimiji i njegovu književnom radu u vremenu u kojemu je živio. Naravno da nije bilo nikakva spominjanja alhamijado pismenosti Bošnjaka ni na nastavi tadašnjega srpskohrvatskog jezika u Medresi. O tome smo saznavali mimo školskih klupa, zahvaljujući, prije svega, profesorima Omeru Nakičeviću i Kasimu Hadžiću. Taj dio bogatoga književnog naslijeđa bio je prepušten da ostane biti nepoznatim i zauvijek zaboravljenim.

Cijeli članak u printanom i digitalnom izdanju.

Tog svoga seminarskog rada o Kaimiji na Filozofiji, u neko doba školske 1978./1979. godine, sjetio sam se na Danima Hasana Kaimije u Zvorniku juna 2009. godine, kad je Muhamedu Hukovića dodijeljena Kaimijina nagrada za životno djelo. Bio sam sretan što je u Muftijstvu u Tuzli, kao nosiocu aktivnosti vezanih za ovu tradicionalnu duhovno-kulturnu manifestaciju, uvažen moj prijedlog za Nagradu. Vidjelo se tog junskoga dana da je Muhamed Huković fizički već vidno oslabio, ali se nimalo nije predavao, nije htio priznati da se imalo osjeća slabim. Bez obzira što je već bio u osamdeset sedmoj godini života, razgovarao je o kulturi, tradiciji, književnosti, tekućim aktualnim političkim pitanjima kao kakav žustri mladić. S Muhamedom su na svečanoj dodjeli Nagrade te subote 7. juna 2009. godine, na Kula-Gradu, bili i dvojica njegovih sinova, Amir i Nasir. Književnik Nijaz Alispahić, jedan ranijih od laureata Kaimijine nagrade, uručujući Hukoviću Nagradu, uz prigodnu umjetničku sliku akademskog slikara Seada Emrića, istaknuo je da malo ko kao Muhamed Huković zaslužuje da nosi povelju s imenom Hasana Kaimije, “jer je najznačajnije radove o alhamijado književnosti stvarao upravo Huković, baveći se, između ostaloga, i djelom Hasana Kaimije”.

Muhameda Hukovića često sam susretao iza agresorskog rata u Bosni i Hercegovini. Više je puta dolazio i u Institut za jezik u Sarajevu, gdje radim posljednjih dvadesetak godina. Nikad ga nije popuštala iskrena intelektualna radoznalost šta je sve novoga istraženo u bosanskoj kuturnoj, znanstvenoj, duhovnoj tradiciji. Radovao se svakoj novoj knjizi, svakom mladom imenu iz nauke i književnosti, radovao se sigurnom, strpljivom, predanom rastu bosnistike usprkos nepovoljnoj postojećoj društvenoj stvarnosti i jadu od tzv. bošnjačke politike kad su u pitanju nauka, bosanski jezik, život umjetnosti, kultura...

Kad je 29. septembra 2011. godine u velikoj sali Bošnjačkog instituta u Sarajevu, u ranim večernjim satima, održana promocija knjiga Hukovićevih zapisa-sjećanja Čajniče moje mladosti, iznova smo se mogli uvjeriti kako su mnogi naši istaknuti intelektualci, profesori, pisci, umjetnici, uglavnom, ljudi “otetih zavičaja”. Na promociji su sudjelovali akademik Muhamed Filipović, profesor Ismet Dizdarević, profesor Nusret Isanović, i ja sam, s punom radošću, sudjelovao u predstavljanju ove jedinstvene publikacije. Na promociji su sudjelovali i hor “Gazel” te interpretator tradicionalnih bosanskih pjesama Latif Moćević. Promocijom je moderirala Muhamedova snaha Suada Huković. Sjećam se da je sala Bošnjačkoga instituta, što se ‚no kaže, bila ispunjena do posljednjega mjesta. Čajniče moje mladosti je dokumentirana slika jednoga lijepog, čednog, a povijesno vrlo tragičkog kraja u jugoistočnoj Bosni. Muhamed Huković se u svojim brižljivo poredanim zapisima-sjećanjima bavio slojevitim povijesnim događajima u Čajniču i oko Čajniča, kulturnohistorijskm naslijeđem, koje je potpuno devastirano posljednjom komšijskom neonacističkom agresijom (1992.-1995.), potom se pozabavio istaknutim pojedincima i počinjenim/obnovljenim četničkim zločinima nad muslimanskim življem...

Nekoliko mjeseci kasnije, marta 2012. godine, Muhamed Huković će otići sa Ovoga svijeta. Ukopan je na sarajevskom mezarju Bare.

Muhamed bi često znao kazati kako su njegovi Hukovići iz Užica. Skrasili su se u Čajniču. Prognala ih je tadašnja kleronacionalistička politika, ustrajna u svome krstašenju tokom cijeloga 19. stoljeća. Ta ista politika, kako smo vidjeli, nije se “promijenila” naprema muslimana ni stoljeće kasnije. Jedino što je postala još unaprjeđenija u zločinima, kao i u temeljitim medijskim predagresorskim pripremama u kasnim osamdesetim i prvim godinama devedesetih godina prošloga stoljeća. Vrijeme u kojemu živimo i vijesti koje svakodnevno slušamo najdirektnije pokazuju da se ništa, u toj pogromaškoj nacionalističkoj osnovici, nije promijenilo do dana današnjega.

U biografskim podacima stoji da je Muhamed Huković rođen u Čajniču 6. maja 1922. godine, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Školovanje je nastavio na Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu, nakon toga se upisuje na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. Usljed njena ukidanja 1945. godine, kad je bio završio tri godine studija, upisuje studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1946.), gdje diplomira 1952. godine. Jedno je vrijeme radio kao nastavnik u Zagrebu, pa na Šumarskoj školi u Banjoj Luci, Ženskoj gimnaziji u Sarajevu, te, kao direktor, u sarajevskoj Zubotehničkoj školi. Penzionisan je 1985. godine kao savjetnik za prosvjetu Prosvjetno-pedagoškog zavoda u Sarajevu. Magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tema je bila: “Književni rad Alije Sadikovića”, a doktorsku tezu “Alhamijado književnost i njeni stvaraoci” odbranio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je dosta aktivan u radu

Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, te u Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Dvije godine rukovodio je izradom Bošnjačkog biografskog leksikona. Kao predavač je sudjelovao na mnogim domaćim i inozemnim naučnim skupovima iz oblasti književnosti i bosanskog jezika.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija