bajram-baner.gif

Profesor Mustafa Sjenar – čovjek koji je postao sam svoja sjena

Autor: Hadžem Hajdarević Maj 24, 2018 0

Da je na Onaj svijet preselio Mustafa Sjenar (1950.-2018.), jedan od mojih profesora u Gazi Husrevbegovoj medresi, saznao sam iz zajedničkog teksta-sjećanja njegovih kolega iz studentskih dana i prijatelja a mojih profesora Hilme Neimarlije i Ahmeda Mašića. (Prigodni tekst o rahmetli Mustafi, prvom sekretaru Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, kako je istaknuto u tekstu, objavljen je u Preporodu od 1. februara ove godine.)

Profesor Mustafa Sjenar umro je 24. januara, umro je, kažu, sâm, ostavljen i napušten najprije od samoga sebe pa onda i od cijeloga svijeta, dženaza je klanjana dva dana kasnije, iza džume-namaza, kod džamije na Kobiljoj Glavi, a ukop je obavljen na mjesnom groblju Orlić. (Sjenarove kolege iz školskih klupa i fakultetskih dana Hilmo Neimarlija i Ahmed Mašić navode da je Mustafa rođen 1950. godine u Sokolovićima, kod Kaljine, od oca Saliha i majke Šide. Bio je odličan učenik u Medresi i jednako odličan student na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Nakon završetka Medrese, jednu školsku godinu proveo je na učenju arapskog jezika na Univerzitetu u Bejdi, u Libiji. U tim je godinama, nekoliko mjeseci, proveo i kao imam na području Odbora Islamske zajednice Gornji Vakuf.)

Dobro se sjećam, negdje u četvrtom razredu Medrese, idem Titovom s kolegom iz razreda Ramizom Hamidovićem, idemo nas dvojica u pravcu robne kuće “Sarajka”, gdje je sad oholo uzdignut BBI, bit će da smo pošli u kino “Dubrovnik”, ili “Partizan”, a prema nama žurno ide prelijepi mladić, sa šalom oko vrata, šal se gotovo izvijao od njegova brzog hoda, i Ramiz reče: “Ovo je naš novi profesor Mustafa Sjenar!” Zastali smo i gledali u njegovu pravcu, tamo prema Vječnoj vatri, isticao se u toj dugačkoj gomili visinom, lijepošću, odlučnošću u koraku... Te i sljedeće školske godine, kad je Medresa preselila u Đulagin dvor, preko puta Begove džamije, među našim profesorima bio je i Mustafa Sjenar. Predavao je filozofiju. Ne znam koliko je to trajalo, je li to bilo cijelu školsku godinu, u to je vrijeme filozofiju, ili samo islamsku filozofiju, neko vrijeme predavao i profesor Hilmo Neimarlija, ali dobro se sjećam na koji je način Mustafa Sjenar objašnjavao neke fundamentalne pojmove iz opće filozofije, hodao bi po razredu od ulaznih vrata do prozora, pa između klupa, oblikovao riječi i rukama koliko i ustima, pojmovi bitak, biće, tubitak kao da su skakutali u svjetlovitim likovima po našim klupama i glavama, profesor bi se načas uozbiljio, još koji put ponovio neku od važnih formulacija, pa se nasmijao: “Nemojte me žalostiti da ovo niste razumjeli!” Profesora Mustafu Sjenara te školske godine sam dosta puta sreo na ulici, uvijek bi išao brzo, prebrzo, nešto duža, svijetla kovrdžava kosa poskakivala bi na glavi, susretali bismo ga i u kafićima, gdje smo se sklanjali u svoje samozatajne izvanmedresanske svjetove i vesele ranomladićke iluzije, Mustafa je plijenio lijepošću, muževnošću, prirodnim šarmom, nama gazinovcima bi jako imponiralo kad bi se poneka djevojka na ulici okrenula za našim lijepim profesorom.

Kako je Gazi Husrevbegova medresa u to moje vrijeme bila uglavnom škola muderisa s francuzicama, podvaljcima ispod brade i zapetim tregerima zbog povelikih stomaka, dolazak mladih profesora poput Mustafe Sjenara, Hilme Neimarlije, Sabine Izetbegović i drugih bilo je istinsko medresansko osvježenje. A kad se u sarajevskom kinu “Romanija” pojavio svjetski hitmjuzikl Tommy, svi smo u glavnom glumcu-pjevaču Rogeru Daltreyu prepoznali svoga profesora Mustafu Sjenara. Iz tog je razloga nas nekoliko mjuzikl Tommy gledalo još jedanput.

Na kraju četvrtoga razreda, bio je to rani juni 1976. godine, naša odjeljenska zajednica organizirala je đačku ekskurziju po Bosni, Crnoj Gori, Sandžaku. Na putu je trebalo obaviti više mevludskih programa od Pljevalja pa do Sjenice, Novog Pazara, Bara i Ulcinja, što se, koliko znam, zahvalno uklapalo u dobar dio planiranih putnih troškova. Sve je to za nas bio udeverao dobri naš razrednik profesor Omer Nakičević, ali, kako on nije iznenada nikako mogao ići, s nama je, kao vođa puta, krenuo mladi profesor Mustafa Sjenar. Potrefilo se da u đačkom autobusu, samo do Čajniča, putuje i Salko Tozo, svršenik Medrese i student na Fakultetu političkih nauka, jako je lijepo pjevao sevdalinke i umio je ispričati dobar vic... Kao kroz maglu se sjećam da sam, ispred učenika, vazio u Husein-pašinoj džamiji u Pljevljima, govorio sam odmah iza tadašnjega reisu-l-uleme Naima ef. Hadžiabdića, pa smo boravili u, do tada, najprostranijoj džamiji na Balkanu, u Sjenici, domogli smo se i mora, te imali prigodne programe u džamijama u Baru i Ulcinju. A u Ulcinju imali smo dva dana za more i za sebe. Uz našu, mladohodžinsku ekskurziju pojavila se tu večer i jedna maturantska ekskurzija iz Velenja, Slovenija, pa jedna ekskurzija iz Kiseljaka. Brzo se jedna od kiseljačkih maturantkinja dovezala našega lijepog profesora, što, dakako, nimalo nije bilo po volji njezinu mladiću, kako je samoga sebe predstavljao tamo neki maturant iz Kiseljaka, i lahko je tu večer moglo doći do tuče između gazinovaca i “ostatka svijeta” da se sâm profesor, s grupom od nas nekoliko njegovih učenika, nije povukao u svoju sobu. I ja sam morao prekinuti priču s maturanticom Sonjom Lokar iz Velenja i njezin poziv za našu noćnu šetnju po ulcinjskoj Velikoj plaži odgoditi za neka naredna stoljeća i milenije.

Odmah po otvaranju Islamskoga teološkog fakulteta (danas, Fakultet islamskih nauka), smještenog tada u zgradi Medrese, Mustafa Sjenar biva zaposlen kao sekretar Fakulteta, bilo je to prvo njegovo zaposlenje “na neodređeno vrijeme”. U Medresi je, kao profesor te, neko vrijeme, kao odgajatelj, imao, dakle, honorarni status. Rado sam, već kao student na Filozofiji, dolazio na kahvu u Sjenarovu kancelariju. Ubrzo se čulo da se Mustafa ženi, izabranica je bila djevojka Azijada, stanovala je poviše Kovača, prezimena se ne sjećam, i baš u tim danima naglo se povlači snažna, tragična, sudbinska crta kad je u pitanju dotadašnji i kasniji život profesora Mustafe Sjenara. Sjećam se da se Azijada čudila, nije joj nikako bilo jasno kako je odjednom sve naglo prekinuto, šta se to dogodilo s Mustafom, vjenčanje je trebalo biti u nekoj od narednih subota, Mustafa se, međutim, naglo povukao, nekako nestao, ali kako smo u tim vremenima svi bili suviše zauzeti vlastitim životima i obavezama, ni ja, ni mnogi drugi, nismo se mnogo obzirali šta se to i zašto događa s profesorom Sjenarom.

Mnogo šta će mi se kasnije povezati u glavi. Mnogo šta “nije ni za priču”.

 

Kolega iz medresanskog razreda Vehbija ef. Makić, imam na Kobiljoj Glavi, koji je rahmetli profesoru i klanjao dženazu 26. januara ove godine, pričao mi je, dok sam pripremao ovaj tekst, o strašnoj duševnoj drami i porodičnoj tragediji našega profesora Sjenara. Sjećam se da je onih kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka, kad sam profesorovao u Gazi Husrevbegovoj medresi, Mustafa znao doći u školsku zbornicu i leći uvrh zbornice, gdje je bila sećija, ništa ne bi govorio, samo bi legao. Molio bi da ga se pokrije “još kojim kaputom”, uvijek mu je bivalo hladno. U jednom od tih dana sreo sam u hodniku Medrese Mustafina oca Saliha, koji je stajao na stepenicama, pa u jednom trenutku krenuo prema izlaznim vratima, vratio se, stajao, šutio, okretao se, nekako sav uplašen, obeznađen, s milionima pitanja na licu koja se nije usuđivao ikome postaviti. Starčić Salih bio je maloga rasta, koštunjav, svijetlih, nesretnih očiju, neko ga je od kolega profesora nešto upitao, gdje to misli ići, treba li mu pomoći, ali Mustafin otac samo je tužno mahnuo rukom i otišao sjesti na jednu od stolica ispred prijavnice u Medresi. Ja sam morao uz stepenice, na neki od nastavnih satova “srpskohrvatskoga jezika”. Tog dana nije bilo Mustafe u zbornici Medrese. Slika nesretnog oca zauvijek mi se urezala u pamćenje.

Moj školski drug iz Medrese Vehbija ef. Makić pričao mi je o dosta teškom i traumatičnom Mustafinu psihičkom stanju i životu nakon što je naglo i nepovratno obolio. Njih dvojica su, kaže, bili komšije. Na Kobiljoj Glavi. Mustafa je dolazio kod Vehbije efendije i kad je on, u vremenu od 1982. do 1988. godine, bio imam u Nemiloj, kod Zenice. Jednom je, priča Vehbija, Mustafa došao sav sjađen i nikakav na putu od Orahovice (i od tamošnjeg istjerivača bolesti sihra Ibrahima ef. Tutmića) prema Sarajevu. Mustafa je plakao kao dijete nad svim što mu se dogodilo u životu. “I žena i ja jako smo se uplašili kako je izgledao”, kaže Vehbija. Pričao je kako je bio beskrajno nesretan u braku. Dugo se liječio od sihra i džinskoga svijeta. Pred sami ovaj rat, jednom ga je njegov kolega iz razreda Asim ef. Zvekić gologa izvukao iz korita Miljacke. Malo bi mu se stanje popravilo, čak bi, priča Vehbija, održao malo predavanje u džamiji na Kobiljoj Glavi, pa bi opet pao u to svoje psihodelirično očajanje. Supruga mu je umrla od droge, a sina Tarika zasreli su i ubili narkomani. Bolesni otac Mustafa nije mogao otići na dženazu svoga sina. Mustafu su, koliko su mogli, pazili komšije i brat Rašid. Prije nego što je u potpunosti prekinuo komunikaciju s okolinom, tako da bi se rijetko odazvao i na selam, znao bi vispreno govoriti o Ibn Arebiju, volio je njegovu filozofiju, i često spominjati “svoga brata Hilmu”. A kad je preselio na Onaj svijet, bio je među onima za koje se obično kaže da se, “hvala Bogu, kutarisao”...

Dok sklapam ovaj tekst, ne mogu a da se ne vratim u ono lijepo, gotovo pa idilično vrijeme kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća i da profesora Mustafu Sjenara ponovo ne vidim vedra i nasmijana, s karakterističnim polumjesecima s obje strane usta, čovjeka vedra duha i minucioznih intelektualnih opaski o nekom djelu, misli ili fenomenu. Osobito kad bi se povela rasprava o sufijskom osjećanju svijeta i vremena. Molim Dragoga Boga da njegovoj napaćenoj duši podari dovoljno Svoje bezgranične milosti, a kćerci Lamiji i Mustafinoj unučadi što ljepšeg sjećanja na svojega oca i djeda!

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro