crtice-banner.gif

Iverje: O dženetskom glasu ZEHRE DEOVIĆ

Autor: Hadžem Hajdarević Februar 12, 2018 0

Jedna od najdražih rečenica koju često dijelim s drugima jest mišljenje o muzici izrečeno u romanu velikoga kirkiškog pisca Činkiza Ajtmatova Kasandrin žig: Bog je čovjeku darovao muziku kako bi mu nadoknadio osjećanje prolaznosti. Tu sam konstataciju još jednom snažno osjetio slušajući izvedbe sevdalinki Zehre Deović (1938.-2015.) dok sam, u utorak navečer, 30. januara 2018. godine, pisao ovaj tekst. Ponovo sam, zahvaljujući internetu i YouTubu, odslušao “Dvije su se vode zavadile”, “Da sam ptica i da imam krila”, “Moj dilbere”, “Mlad se Jusuf oženio”, “Bosno moja, divna, mila”, “Djevojka je zelen bor sadila”, pa ilahije “Kad procvatu behari”, “Mejra”, u kojima nas glas Zehre Deović osvaja kao blagotvorna dženetska akustika, to je glas koji nježno povezuje svjetove, prostore, vremena, iskustva, uspomene u neponovljivo jedinstvo od radosti i sjete. U crno-bijelom muzičkom spotu pri izvedbi pjesme “Dvije su se vode zavadile” mlada i lijepa Zehra šeta fočanskom čaršijom, uz Ćehotinu, kraj Drine, spušta se niz stepenice prema prostoru gdje je nekad bila autobuska stanica, upravlja veslima u čamcu, maše nekome na drugoj obali, sve funkcionira u ozračju blagodarne svjetlosti i ushićujuće radosti, a njen glas kao da izvire iz vode, iz drveća, iz zraka, iz svega što vidimo i čega se sjećamo da je nekada postojalo u Foči.

U mome Kruševu, a i u drugim selima u dolini rijeke Sutjeske, pojedini domaćini bi običavali da, u vrijeme koševine ili kakvih drugih zemljoradničkih poslova, iznesu svoj radioprijemnik van kuće i nasade ga, maksimalno odvrnuta, na parmake, pojate, na uzdignute ćumeze, ili smjeste u krošnju neke od voćki. Taj čin je naglašavao malo izdvojeniji socijalni status domaćina, nije to mogao baš svako sebi priuštiti, i nisu se, dakako, nimalo žalile baterije. Nedjeljom bi se brdima i dolinama, najčešće, orile sevdalinke, turbofolk još nije bio uzeo maha. Jutarnje radiovrijeme bijaše rezervirano za popularnu emisiju “Selo veselo”, a popodnevno uglavnom za urnebesne radioprijenose nogometnih utakmica tadanjih jugoslavenskih prvoligaša... U ljeto 1968., 1969., i kasnije, jedna od najviše emitiranih pjesama na radijskim talasima bila je upravo pjesma “Da sam ptica i da imam krila”, koja, zna se, i nije bila izvorna sevdalinka, tekst je napisao Mustafa Mujezinović, ali je, kao i mnoge druge pjesme u izvedbi Zehre Deović, dakako i drugih velikih bosanskohercegovačkih izvođača narodnog melosa, jednostavno posevdalinčena, ponarodnjena, srasla je s tlom i s dušom svih onih koji bi je slušali. Tu “pticu” sam pratio u mislima kroz sve bosanske gradove i predjele!

Moj stariji polubrat Ejub imao je gramofon i veliku kolekciju gramofonskih ploča (jednom smo se Ejubov najstariji sin Esad i ja zadali u brojanje koliko ima tih ploča, došli smo do broja 138), Ejub bi se svaki put s puta u Foču vratio s novom nekom gramofonskom pločom, bijaše “veliki događaj” kad se jednom, prvi put, pomolio s “lonplejkom”. Slušajući Zehru, uvijek sam imao osjećaj kako njezin glas nježno obujmljuje svaku otpjevanu riječ i svaku melodijskoizvedbenu zadatost u najpreciznijoj mogućoj interpretativnoj mjeri; nigdje se nije osjećala prirodnija sraslost instrumenta i glasa, teksta pjesme i načina kako je izvodi Zehra Deović.

Zehru sam lično upoznao tek u vrijeme kad je, negdje 1990. godine, došla u Gazi Husrevbegovu medresu, Sarači 33, dolazak se ticao njezina sudjelovanja na koncertu ilahija i kasida. Nisam u tome nimalo bio aktivan, sudjelovali su neki drugi medresanski profesori i pedagozi, ali jesam, sjećam se, kao svršenik Medrese i profesor u Medresi, radovao se što je, eto, došlo vrijeme da i one pjesme koje se tiču duhovnosti, pobožnosti, vjere mogu biti ravnopravno izvođene sa svim drugim pjesmama od strane vrhunskih interpretatora kakvi su bili Zekerijah Đezić, Zehra Deović, Safet Isović i drugi. Ilahiju “Kad procvatu behari”, u Zehrinoj izvedbi, doživljavam kao jedan od najveličanstvenijih zvukova koji sam ikada čuo, i osjetio, u svome životu.

Zehru ću sresti i koju godinu kasnije, nakon užasa agresije i rata, bilo je to u Istanbulu (1996.), na danima kulture Bosne i Hercegovine, gdje je zajedno s njom bila i Beba Selimović, pa “Preporodov” muzički oktet, pozorišna trupa iz Visokog, na čelu sa Zaimom Muzaferijom, muzički hor “Gaudeamus”, pod dirigentskom palicom Esada Arnautovića, bilo je i nas nekolicina pisaca (Hazim Akmadžić, Irfan Horozović, Sead Trhulj i ja), bilo je tu još raznoga svijeta, i Zehra mi je pričala o svome fočanskom djetinjstvu, gdje je sve pjevala, kako doživljava svoj dolazak u Tursku,  i kako je provela opako vrijeme tokom agresije i rata. Već sam znao da je Zehra Dović dosta bliska rodica moje supruge Amre. 

Na Wikipediji i drugim internetskim stranicama stoji da je Zehra Deović rođena u Foči 9. decembra 1938. godine i da je preselila na Ahiret 30. oktobra 2015. godine. Ova godina je, dakle, osamdeseta godina od njezina rođenja, ali i pedesetogodišnjica od prvog izvođenja kultne njezine pjesme “Da sam ptica i da imam krila”. U Foči je, u najranijoj mladosti, postala članica tamošnjega omladinskog kulurnoumjetničkog društva “Jedinstvo”, da bi njezin talent svoj najpotpuniji izražaj dobio prelaskom na studije u Sarajevo, gdje je na Radio-Sarajevu, od 1960. godine i kasnije, snimila veliki broj bosanskih sevdalinki. Kao vrhunska interpretatorka tradicionalnih bosanskih ljubavnih pjesama, zastupala je Jugoslaviju na više međunarodnih festivala s etnomuzičkim sadržajima. Bila je redovni učesnik Ilidžanskog festivala, još od njegova pokretanja 1963. godine, pa beogradskog “Sabora”, “Festivala podunavskih zemalja” u Novom Sadu. Ostali su upamćeni mnogi njezini nastupi u organizaciji “Matice iseljenika” van prostora jugoslavenske državne zajednice. Pjevala je u svim tadašnjim jugoslavenskim republikama i pokrajinama. Nije se libila sarađivati s amaterskim društvima u Bosni i Hercegovini i svojim nastupima obogaćivati njihov program. Iza Zehre Deović  ostao je veliki broj arhivskih snimaka sevdalinki. Mnoge je pjesme snimila u više verzija. Nagrađivana je za svoj muzičkoumjetnički rad.

Ostale su upamćene njezine riječi kako “pjevač ne smije da se pamti po pjesmama već isključivo po svome pjevanju” (Zehra i jest prvenstveno  ostala poznata po svome glasu i vrhunskoj izvedbenoj posebnosti), te: “Bolje zlatan glas, nego zlatna ploča”.

Ne znam je li Zehra Deović otišla ijednom u Foču nakon rata. Uništene su sve one staze kojim je, sretna i raspjevana, hodala snimajući spot “Dvije su se vode zavadile”. Foča je, nakon rata, postala grad nakaza, bilo je to lice kojemu je zguljena koža, Drina i Ćehotina djeluju mi polegnutijima u svojim koritima negoli nekih ranijih godina. Bilo bi dobro da se ove godine obilježi osamdeset godina od rođenja Zehre Deović. Makar u Sarajevu. Sigurno da to Kraljica Sevdaha, kako su je zvali, itekako zaslužuje...

Rahmet Zehrinoj duši a nama što više češćega i zdravoga uživanja u njezinu dženetskom glasu!

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro