Mi smo se osvjedočili toliko puta u svom životu u istinitost ovih Allahovih riječi i Njegovih hikmeta. Svima nam je teško kada nam se nešto od neugodnih stvari dogodi, kao što nam se desilo rušenje džamija u Bosni i Hercegovini, a posebno u Bijeljini. A sad zamislimo, da nije tako bilo, zar bi mogao doći do izražaja naš mlađi naraštaj, koji je sačuvao džamije u svojim srcima i danas ih gradi još ljepše i bolje. To je samo Allahov hikmet.

Zar bi saznali za časna imena današnjih pregalaca i graditelja novih još ljepših džamija? Zar smo mogli zamisliti da će naš sin stati u safove novoizgrađenih džamija? Ko je tada mogao i zamisliti da ćemo imati danas nekoliko medresa u Bosni i Hercegovini sa najsavremenijom opremom? Takvih Allahovih hikmeta ima još mnogo, da ih dalje ne nabrajam.

U očima i duši svakog iskrenog vjernika, sva pobožna mjesta, sve bogomolje u kojima se služi Jednom Bogu su lijepe i poštovane. U tome, svakako, postoje izuzeci, kao što su bogomolje za koje je neko bio službeno vezan. U srcima takvih osoba, u njihovim dušama i njihovim očima ona nikada neće nestati, pa ni onda kada je bilo kojim slučajem nestane sa lica zemlje. Ona se sanja, a svi događaji, koji su se u njoj zbivali ostaju u sjećanju kao da su jučer bili, jer su ostavljali duboko otisnut pečat na duši, bez obzira kakvog su karaktera ili ma od koga dolazili.

Jedan Bijeljinac, koji živi u Tuzli, čiji se i rahmetli otac bavio historijom Bijeljine, još dok je bio kao učenik interesovao se i tražio od mene podatke o gradnji Atik – Sulejmanijje džamije u Bijeljini. Taj plemeniti čovjek je ovih dana snimao ovu ljepoticu sa svih strana osim unutrašnjosti, čija je ljepota još ljepša od vanjske. Snimak koji vidite poklonio mi je prof. Fejsal Grabčanović i ta džamija učinila mi se tako lijepom kao da sam ugledao „Tadž-mahal“ u Indiji.  Tako je kada se stekne ljubav prema bogomolji, u kojoj sam godinama službovao, obavljajući imamsku, hatibsku, muallimsku, va'isku službu i sl. Zar i ovo nije Allahov hikmet, da ja to doživim u svojoj 86-toj godini života?

Ovih dana – Allahovim hikmetom javljaju se hajrat-sahibije, da i ostale 4 (četiri) džamije u Bijeljini izgrade. Bil-hajr! Red bi bio da se nešto kaže i o samim džamijama i o samoj njihovoj izgradnji i njihovoj ulozi. Svaki graditelj kao projektant a i kao hajrat-sahibija unese svoje želje, svoj estetski smisao, svoju arhitekturu, jer je džamiji vjera dala poseban značaj.

U početku islama džamije su građene veoma skromno, ali su bile prikladne za ono doba. Enes sin Malikov prenio je od Muhammed, a. s., izjavu: „Muslimani će se kasnije ponositi velebnom izgradnjom džamije, a posjećivaće je između njih samo mali broj.“ (Buharija: Babu bunjetul-mesadžidi).

U prvo doba islama džamije su bile rasadnici nauke i kulture, sastajalište muslimana, a posebno omladine i to bi joj i u današnjem vremenu trebala biti glavna uloga. Stariji trebaju biti reflektori, koji će im rasvljetljavati mračne i trnovite puteve, da bi došli do prave istine. Zar stariji imaju obraz i zar ih nije stid da se tuže na svoju djecu. Oni time sami sebe optužuju, jer poroci nisu sami spali s neba. Nije uzalud Nasrudin-hodža šibao starija goveda zbog toga što su se mlađi razobadali i počinili zijan, jer da nisu vidjeli od starijih ne bi ni oni štetu pravili. Ljudi su ti koji  čine prilike i neprilike.

Danas, otac pije, a sin mu čašu lije! Roditelji psuju, a djeca im se podsmjehuju. Djeca, sve što čuju, čuju od starijih. Zato treba djetetu posvetiti što više pažnje. Dijete se razvija kao stablo u voćnjaku ili u šumi. Ispravljaj ga dok je mladica, obrađuj ga dok se nije pretvorilo u korov i postalo trnovito, čije bodlje nagrđuju ljude. Jedino vrijedan i savjestan roditelj, dobar muallim svojim upornim radom može preobraziti divlju biljku u plemenitu.

Mnogih Allahovih hikmeta, koji su blagodarni za nas, nismo svjesni i ne koristimo ih dovoljno, praveći velike propuste. Zahvaljujući Allahu, dž. š., nama je danas omogućeno da možemo iskazati svoja mišljenja, da možemo govoriti, pisati, dijalog voditi bilo s kim, prikazivati preko TV, pa i filmove snimati. Na žalost, mi to ne iskorištavamo dovoljno, još među nama ima onih koji znaju, umiju i sposobni su u svemu tome učestvovati, pa i dijalog voditi, ali su još kao u nekom bunilu, ošamućeni, nikako da se otarase toga gafleta i da doprinesu svoj udio zajednici.

Mi danas imamo različitih mišljenja i shvatanja. Zato je potreban dijalog, jer gdje toga nema, nema ni pune slobode misli. Istinu ne treba nametati, ona će se sama kao takva prihvatiti. Na pitanje profesora u gimnaziji postavljeno učenicima: „Ima li Bog?“ Jedan od njih je jednostavno odgovorio: „Sve što postoji u svijetu ima svoje ime. Prema tome Bog ima svoje ime i postoji.“ Ili, kada se nekome ne sviđa kako je Allah, dž. š., nešto stvorio i da bi to trebalo drugačije biti. Tako je Nasrudin-hodža sjedio pod kruškom, a blizu bio bostan. Razmišljajući sam sebi je postavio pitanje: Zar ne bi bilo priličnije da je Allah stvorio lubenicu na stablu, a krušku na vriježi? U tom momentu otpadne kruška sa stabla i pravo hodži na glavu. Uhvati se on za glavu i veli: „Bože, ja se više nikad neću kvartati u Tvoje stvari (hikmete)! Najbolje je onako kako si Ti stvorio! Da bijaše na kruški lubenica, ode li glava, ode!“

 Bože! Učini da sve bogomolje služe Tebi!