Džamija se nalazi u gradu Wukro, pokrajina Tigray, 790 km sjeverno od Adis Abebe. Uz džamiju su obnovljeni i mezari petnaest ashaba. Ulica koja vodi od džamije do mezarja nazvana je, također, Ulica ashaba.
Ovim aktom turska vlada je pokazala da ima smisao za historiju. Brojne muslimanske vlade se ne brinu za očuvanje islamskih spomenika u svojim zemljama, a kamoli da se brinu za renoviranje islamskog naslijeđa u drugim zemljama. Neke su čak takvo naslijeđe i uništavale. O uvažavanju historije u turskom društvu vidi se i iz činjenice da se vodeći historičari ukopavaju u dvorištima historijskih džamija i uz državne počasti.
Džamija u gradu Wukro nazvana je po abesinskom kršćanskom vladaru poznatom u arapskim izvorima kao Al-Nedžaši. Riječ nedžaši odnosi se na kraljevsku titulu negus, u etiopskim semitskim jezicima. U staroj Abesiniji (Habeša) postojalo je kraljevstvo Aksum, koje se nalazilo na teritoriji današnje etiopske pokrajine Tigray i Eritreje. Tu je postojala država u periodu od 1. do 7. vijeka. U 4. vijeku n.e. Aksum je postao pravoslavna hrišćanska zemlja sa svojim kraljevima i biskupima. U toj zemlji prvi muslimani su našli utočište. Njih je tamo uputio Muhammed, a.s. rekavši da njihov kralj neće tolerisati nepravdu i da u toj zemlji niko nije potlačen.
Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju.
Al-Nedžaši je, tako, simbol pravednog vladara (imam adl), termina koji se spominje u poznatom hadisu o sedam osoba koje će biti u hladu na Sudnjem danu, kada drugog hlada osim Božjeg, neće biti. Slijedeći ovaj hadis u muslimanskoj pravnoj i politološkoj literaturi je razrađen ovaj koncept. Pravnici su ga naveli kao jedan od uslova za vladara, a politolozi su ga raspravljali u žanru poznatom kao nasihat al-muluk (savjeti vladarima). Vremenom se sve manje insistiralo na ovom uslovu za vladare, pa su se u muslimanskom svijetu javile uzurpacije vlasti, tiranija i despotizam.
Al-Nedžaši je poznat kao vladar koji je primio muslimanske muhadžire koji su morali napustiti svoj zavičaj zbog progona na vjerskoj osnovi. Tadašnja kršćanska Abesinija bila je utočište za progonjene muslimane, jer se njen vladar rukovodio načelom pravde. U filmu “Poruka” (Al-Risala) ekranizovan je susret muhadžira i Al-Nedžašija, debata muslimana i mekkanskih mušrika, te dozvola Al-Nedžašija muslimanima da ostanu u njegovoj zemlji.
Za razliku od tog vremena, kada je historijska Abesinija bila utočište izbjeglicima, današnja Etiopija i Eritreja mjesta su koja se napuštaju. Kolone izbjeglica kreću iz ovih zemalja i pokušavaju na razne načine, uključujući i tegobni put preko egipatskog Sinaja i Izraela da dođu do boljeg života.
Četrnaest vjekova nakon prve hidžre, također, kolone muslimanskih izbjeglica i migranata kreću se prema sjeveru. Putevi ih vode preko Mediterana, italijanskih i grčkih ostrva, ili brdovitog Balkana. Muslimani su opet u potrazi za Al-Nedžašijem našeg doba. U muslimanskim zemljama koje napuštaju vlada ili bijeda ili nepravda. Neki od tih zemalja imaju u svom zvaničnom nazivu pridjev “islamski”, ali to ne zaustavlja migrante i ne sprječava ih da ih napuste ili da pocijepaju pasoše sa grbovima svojih država kada se približe nekoj evropskoj zemlji. To sve govori da su vlade većine muslimanskih zemalja pale na ispitu osiguranja temeljnih vrijednosti islamskog prava: zaštite života, imovine, potomstva, razuma i časti.
Ovakav razvoj dovodi u pitanje brojne konferencije i djela o konceptu dobre vladavine u muslimanskom svijetu, vladavine prava, ljudskim pravima, ekonomskom razvoju i sl. Kako raspravljati ta pitanja, a zanemariti izbjeglice i migrante koji stoje pred granicama zaštićenim bodljikavom žicom i policijom? Možda bi bilo najpoštenije da se kaže: “Ideali državnog i društvenog uređenja o kojima mi govorimo ostvareni su negdje drugdje”. Što se tiče pitanja iz naslova ovog teksta, sudeći po pravcu kretanja izbjeglica i migranata, izgleda da današnji Al-Nedžaši živi u Evropi.