50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg
Fikret Karčić

Fikret Karčić

je profesor Komaparativne pravne historije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Predavao je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Marmara univerzitetu u Istanbulu, Mejdunarodnom islamskom univerzitetu Malezija, Univerzitetu u Oslu i Boise State University (SAD).  

Rođen u Višegradu 1955, Fikret Karčić je stekao srednješkolsko obrazovanje u Gazi Husrev- begovoj  medresi u Sarajevu. Godine 1978. završio je Pravni fakultet u Sarajevu. Stepen magistra i doktora nauka stekao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1985. odnosno 1989. godine. 

Njegov glavni akademski interes je historija islamskog prava i institucija u Bosni i Hercegovini u post-osmanskom periodu, reformistički pokreti u islamu, balkanski muslimani i komparativne pravne kulture. 

Krajem prošle godine odjeljenje za pretplatu londonskog magazina The Economist  poslalo je e-mail svojim pretplatnicima kojim ih obavještava da će doći do povećanja cijene pretplate.

Političke fetve

Juli 14, 2020

Jedna anegdota o Nasruddin hodži kaže: jedan dan hodža je išao selom i plakao. Pitaju ga ljudi: “Što plačeš, hodža?” On odgovori: “Nestala mi je krava”. Ljudi rekoše: “Pa nije kraj svijeta. Možda ćeš je naći ili će se možda ona sama vratiti”. Nasruddin reče: “Ne plačem zbog toga, nego što je može naći neki fakih (pravnik) koji će izdati fetvu da je njegova, pa ću je izgubiti i na ovom i na onom svijetu”. Ova anegdota ukazuje na jedan stari problem u muslimanskoj historiji: pitanje proizvoljnog tumačenja propisa i manipulacije s fetvama. Kako je do toga došlo?

Nedavno mi je došla do ruku knjiga Secularism in Question: Jews and Judaism in Modern Times (Sekularizam u pitanju: Jevreji i judaizam u moderna vremena) koji su priredili Ari Joskowicz i Ethan B. Katz, a izdao University of Pennsylvania Press, Philadelphia 2015. godine.

Posljednjih decenija objavljeno je više radova koji ukazuju na sličnosti položaja Jevreja u Evropi u 19. vijeku i današnjeg položaja muslimanskih manjina na starom kontinentu.

Prije dvije godine objavljeno je da je Turska agencija za kooperaciju i koordinaciju (TIKA) obnovila najstariju džamiju u današnjoj Etiopiji. To je džamija Al-Nedžaši, imenovana po pravednom vladaru koji je primio prve muslimanske muhadžire iz vremena Poslanikove misije u Mekki.

Fetve ili odgovori muslimanskih učenjaka ili kolektivnih tijela predstavljaju važan indikator izazova kroz koje prolaze muslimani i društva u kojima žive.

Fetve ili odgovori muslimanskih učenjaka ili kolektivnih tijela predstavljaju važan indikator izazova kroz koje prolaze muslimani i društva u kojima žive.

Španski zakon o povratku

Novembar 07, 2019

Američki magazin The Atlantic u svom broju od 21. septembra ove godine donio je interesantan tekst Kiku Adatto pod naslovom „Spain's Attempt to Atone for a 500-Year-old Sin“ (Pokušaj Španije da se iskupi za 500 godina star grijeh). Tekst govori o zakonu iz 2015. godine kojim je potomcima španskih jevreja – Sefarda - omogućeno da apliciraju za špansko državljanstvo i da se vrate u zemlju iz koje su njihovi preci protjerani prije 500 godina

Prije nekoliko dana susreo sam u Sarajevu jednu kolegicu iz Skandinavije, koja je kod nas boravila na jednom seminaru. Ona je stručnjak za ljudska prava, a inače je prelaznica na islam. Pitao sam je kakvi su joj utisci iz Sarajeva. Rekla je da je se najviše dojmio osjećaj slobode koji je kao muslimanka imala: odlasci na namaz u mahalsku džamiju i opšti prijateljski odnos ljudi.
Ovaj susret me podsjetio na nedavno objavljeni Indeks ljudskih sloboda 2018. (The Human Freedom Index 2018) koji su publikovali Cato institut (SAD), Fraser institut (Kanada), i Friedrich Naumann fondacija za slobodu (Njemačka). Ovaj izvještaj predstavlja globalno mjerenje ličnih, građanskih i ekonomskih sloboda.
Prema ovom indeksu, Bosna i Hercegovina je na 59. mjestu i predstavlja najviše rangiranu zemlju sa većinskim muslimanskim stanovništvom u svijetu. Jordan je slijedeći na 75. mjestu. Nakon toga slijede ostale većinske muslimanske zemlje.
Ovo rangiranje podsjeća na izjavu libanskog reformatora i publiciste Šekiba Arslana, koji je 1932. godine posjetio Bosnu i Hercegovinu i rekao da su ovdašnji muslimani najnapredniji muslimani u svijetu. Na to su neki anegdotalno reagovali rekavši: ‘’Možemo misliti kakvo je stanje kod drugih kad smo mi najbolji’’.
Cinizam nastranu, ali nedavno objavljeni Indeks ljudskih sloboda 2018. godine zaslužuje punu pažnju. On nas podsjeća na nešto što se gubi u svakodnevnim vijestima o tome da političari ne mogu doći do kompromisa, da se nezaposlenost ne rješava, da mladi odlaze iz zemlje, da se korupcija ne otklanja itd. Zaboravljamo da na normativnom planu imamo rješenje po kojem se Evropska konvencija o ljudskim pravima neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, da se država ne pojavljuje kao autoritarna vlast koja u najvećoj mjeri ugrožava ljudska prava građana, kao što je to slučaj sa drugim muslimanskim zemljama, da je relativno mali broj apelacija iz Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava, da je sloboda vjere na zavidnom nivou itd. Kada je u pitanju sloboda vjere, vjerovatno je period nakon 1995. godine doba kada su vjerske zajednice doživjele najveći nivo slobode. Treba se boriti da se takvo stanje očuva, pa i dalje unaprijedi.
Kada pratimo process izbora reisu-l-uleme, koji je u toku, sjetimo se da smo jedna od rijetkih zajednica u kojima muslimani samostalno biraju svoga vjerskog vođu. U većini muslimanskih zemalja vjerske vođe se postavljaju od strane vlasti ili predstavljaju službenike državne administracije. I u samoj Bosni i Hercegovini, nakon 1909. godine i dobivanja autonomije u vakufskim i školskim poslovima, muslimani nisu imali konačnu riječ u izboru reisu-l-uleme nego je to pravo pripadalo austrougarskom monarhu. Tako je nastavljeno i u vrijeme jugoslovenske monarhije. U vrijeme socijalističke Jugoslavije muslimani su formalno imali pravo biranja vjerskog poglavara, ali je stvarno dominirao politički faktor.
Znamo da postoje i kršenja ljudskih prava, uključujući i pravo na slobodu vjere, u Bosni i Hercegovini. Međutim, ta kršenja su uglavnom vezana za pojedince i grupe koji su manjina na određenom području. Zaštita manjina ostaje gorući problem ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Historijski, taj problem se pokušavao riješiti na razne načine: putem zaštite manjina u okviru Društva naroda na osnovu Ugovora iz Senžermena (St Germain), formalnim pristupanjem instrumentima zaštite ljudskih prava u okviru Ujedinjenih naroda u vrijeme socijalističke vlasti i konačno, sada, putem neposredne primjene Evropske konvencije o ljudskim pravima. Ovaj posljednji okvir ima svoj sudski mehanizam kojem se nezadovoljni pojedinci sve više okreću.
Uzimajući sve ovo u obzir, osjećaj slobode o kome je govorila profesorica iz Skandinavije, s početka ovog teksta, ima svoje utemeljenje. Posebno u vrijeme kada i u tom dijelu Evrope, poznatom kao region slobode i ljudskih prava, jačaju desničarske tendencije i počinju napadi na džamije.

Rezolucija Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope od 22. januara ove godine o nekompatibilnosti Šeriata i Evropske konvencije o ljudskim pravima skrenula je pažnju na tretman ovog pitanja u nauci. Da li su savremena pravna nauka i islamske studije tako jedinstveni u svom stavu kao Parlamentarna skupština Savjeta Evrope?
Odgovor na ovo pitanje pruža vrlo dokumentovan tekst Shannon Dunn, vanredne profesorice religijskih studija sa Gonzaga univerziteta (SAD) pod naslovom “Islamsko pravo i ljudska prava” objavljen u knjizi The Oxford Handbook of Islamic Law (Oxfordski priručnik islamskog prava), Oxford University Press, 2018, str. 819-842. Na ovom mjestu rezimiramo glavne zaključke autorice.

Četiri paradigme

Diskusije o kompatibilnosti Šeriata i ljudskih prava vode se veoma dugo - od druge polovine 20. vijeka. U ovom vremenu oblikovale su se četiri temeljne paradigme: (1) model koji daje prednost sekularnom nad religijskim konceptom ljudskih prava; (2) muslimanski apologetski model koji daje prednost “čisto” islamskom konceptu; (3) marksistička / postkolonijalna kritika ljudskih prava kao zapadnog nametanja moći i (4) muslimanska reformistička paradigma koja naglašava kontinuitet zapadne i islamske tradicije o ljudskim pravima.
Ovo nije konačna klasifikacija, jer ima autora koji se mogu svrstati u više kategorija.
Primjer prve paradigme je Ann Elzabeth Mayer, autorica knjige Islam and Human Rights: Tradition and Politics (Islam i ljudska prava: tradicija i politika), Boulder, Co; Westview Press, 1999. Njena glavna teza je da su muslimanske kodifikacije ljudskih prava utemeljene na objavljenim tekstovima, a zapadne na racionalizmu i individualizmu. Smatra da je zapadna prosvjetiteljska filozofija koherentnija kao osnova ljudskih prava. Ova autorica, također smatra da je ključno pitanje ljudskih prava odnos pojedinca i države, a da muslimanski autori to pitanje ne adresiraju. Oni posmatraju islamsku državu kao utopiju i ne uočavaju da glavna prijetnja ljudskim pravima pojedinca dolazi od države.
Primjer druge paradigme jesu dvije muslimanske kodifikacije ljudskih prava: Univerzalna islamska deklaracija o ljudskim pravima iz 1981. godine i Kairska deklaracija o ljudskim pravima u islamu iz 1990. godine. Prvi dokument je nastao kao rezultat rada nekoliko islamističkih grupa u Velikoj Britaniji, a drugi kao dokument Organizacije islamske konferencije. Ovi dokumenti se zasnivaju na drugačijim osnovama nego zapadne kodifikacije ljudskih prava koje imaju univerzalnu percepciju. Bile su predmet kritike i muslimanskih i nemuslimanskih autora, koji su posebno naglašavali sužavanje proklamovanih prava i nedostatak efikasnog mehanizma njihove zaštite. Kao osnova kritike uzimana je češće slika stvarnog stanja ljudskih prava u muslimanskim zemljama nego njihova teorijska podloga. Zamjereno je, naprimjer, da te kodifikacije ne izražavaju dovoljno značaj vrijednosti pravde (adalet).
Primjer treće paradigme jesu autori marksističke ili druge ideološke orijentacije koji navode da su ljudska prava definisana i primjenljivana od strane onih koji imaju globalnu dominaciju. Takvi su autori Chandra Mohanty i Richard Falk. Ovi autori kritikuju nametnutu dihotomiju zapadne superiornosti i islamske inferiornosti. Zalažu se da se muslimanskim zajednicama dozvoli više slobode da same definišu svoje koncepte ljuskih prava. To može rezultirati usvajanjem pravnog ili moralnog pluralizma.
Konačno. četvrtu paradigmu zastupaju muslimanski reformistički autori. Oni odbacuju ahistorijski pristup prve i druge grupe, te imaju kritički pristup prema državnim programima u muslimanskom svijetu koji za posljedicu imaju kršenja ljudskih prava. Oni nastoje da harmoniziraju koncept univerzalnih prava i islamsku misao. Vrlo često se zalažu za primjenu koncepta opšte koristi (maslaha) pri prijedlozima reformi. Takav je slučaj, naprimjer, sa Mashood Baderin i muslimanskim feministkinjama.

Značaj ovog pitanja

Analiza različitih pristupa pitanju ljudskih prava i islama omogućava nam da otkrijemo relativne prednosti i nedostatke svake paradigme. Ona, također, pokazuje da na kompleksna pitanja nema jednostavnih odgovora. Osim toga, politički značaj ovog pitanja nameće da se u njegovo razmatranje uključi pitanje efikasnosti ponuđenih paradigmi. Naime, koja je to paradigma koja u najvećoj mjeri štiti dignitet i prava čovjeka od sila koje ih ugrožavaju? Zato bi bilo potrebno pomjeriti diskusiju s apstraktnih koncepata na pitanje mehanizama zaštite.
Shannon Dunn je pokazala da su se tokom posljednjih sedam decenija u nauci iskristalisale četiri paradigme u pogledu pitanja ljudskih prava u islamu. Parlamentarna skupština Savjeta Evrope opredijelila se za jednu- onu prvu, koja isključuje religiju kao izvor ideja u ljudskim pravima. Da su poslanici Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope obratili više pažnje na argumentaciju muslimanskih reformističkih autora došli bi do stava koji podržava interkulturno opravdavanje ljudskih prava.

Stranica 1 od 3
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija