Čini se da nas, umjesto nade u obnovu, sve više definira jedno zajedničko svojstvo: sistemska neodgovornost.
Prema najsvježijim podacima prezentiranim u zborniku Akademije nauka i umjestnosti Bosne i Hercegovine, naša država je izgubila oko 400.000 ljudi u posljednjih desetak godina. Ogromna populacija, porijeklom iz BiH, danas živi u evropskim radovima. To nije statistika, to je tiha depopulacijska katastrofa. Gradovi postaju „sela“, a sela postaju pusta. Političari, kako domaći, tako i međunarodni "zaštitnici statusa quo", ovu temu zaobilaze kao da je riječ o neugodnom porodičnom problemu. Umjesto demografske politike, imamo demagošku. Dok se vodi vječna bitka za fotelje, mladi ljudi biraju aerodrome.
Univerzitet(i) u raljama relativizacije
S jedne strane, Univerzitet u Sarajevu se hvali da je među 3,5% najboljih univerziteta na svijetu, dok s druge strane objektivni pokazatelji (kao što je pad sa 1476. na 1677. mjesto na Webometricsu) ukazuju na stagnaciju i marginalnost u regionalnom kontekstu. Dok se Beograd, Ljubljana i Zagreb bore za top 500, Sarajevo se bori samo sa sobom – ili, preciznije, sa sopstvenim PR-om.
Ova šizofrena informacijska situacija rađa osnovano pitanje: ko zapravo informiše javnost? Šta je stvarno, a šta je uljepšana verzija za unutrašnju upotrebu?
Mediji – od četvrte sile do partijskog marketinga
Odgovor na prethodno pitanje dolazi, nažalost, u obliku nove medijske realnosti. BHRT je pred gašenjem, i simbolički i finansijski. Federalna televizija sada postaje medijski bunker jedne stranke, s Bakirom Hadžiomerovićem, politički lojalnim kadrom, na njenom čelu. U vremenu kad bi mediji morali biti oslonac javnosti, oni se pretvaraju u megafon partijske propagande.
Dodamo li tome i činjenicu da Al Jazeera Balkans napušta medijsku scenu, jedini ozbiljan regionalni kanal sa dosljednim standardima izvještavanja, a u zemlju ulazi Euronews preko Srbije, koji se sve otvorenije povezuje sa političkim ambicijama Aleksandra Vučića, onda je jasno da se prostor informisanja sužava, a informacijska okupacija širi.
A društvo? Društvo tone u tišinu i ravnodušnost. Umjesto javne debate imamo partijsku agendu. Umjesto univerzitetske izvrsnosti imamo birokratska samohvala. Umjesto održive demografske politike imamo ispraćaji s autobuskih stanica i aerodromskih terminala.
I ne, ovo nije "kraj". Ali jeste jasan znak da smo na stranputici. U što se pretvara naše društvo? I to ne vikom, nego šapatom.