Uz primarne odlike i zadatke imamskog poziva, u zavisnosti od konteksta, djelovanje imama na polju međureligijskog dijaloga se može činiti sporednim ili se tek podrazumijevati. Međutim, prakse imama širom Bosne i Hercegovine te dijaspore ukazuju na krucijalni značaj izgradnje takve vrste dijaloga, ne samo za bolje pozicioniranje religijskih zajednica, već za šire društvo.

Takvo šta nam je u razgovoru potvrdio i glavni imam Medžlisa Prnjavor Fikret-ef. Čelenka, a njega smo kontaktirali imajući u vidu specifičan kontekst Prnjavora, u kojem djeluju tri velike religijske zajednice, a i nekolicina manjih, odnosno riječ je o gradu gdje žive i pripadnici trinaest nacionalnih manjina. Pored religijskih zajednica muslimana, pravoslavaca i katolika, u Prnjavoru djeluju i ukrajinska pravoslavna crkva te ukrajinska grkokatolička crkva. S razlogom, Prnjavor zovu „malom Evropom“.

Stvarna vrijednost učešća imama u dijalogu

Prije svega, u kontekstu date teme glavni imam Čelenka naglašava izuzetnu važnost uloge imama i glavnih imama, posebno u povratničkim sredinama. Polazi od toga da upravo imami za druge predstavljaju lice jedne vjerničke zajednice. Na tom tragu, kako kaže, uz opštepoznate principe iz temeljne tradicije islama koji potiču takav dijalog, olakšavajući faktor je Platforma Islamske zajednice o međureligijskom dijalogu.

„Mislim da uloga imama u međureligijskom dijalogu možda nije dovoljno prepoznata kod običnog naroda, a i unutar struktura bi, možda, mogla više biti cijenjena i vrednovana“, smatra glavni imam Čelenka.

Ističe da se upravo u Prnjavoru može najbolje vidjeti kada se međureligijski dijalog tretira s istih pozicija te „kako to, općenito, doprinosi olakšanju života običnog svijeta.“Međutim, naglašava da, ipak, Prnjavor kao takav primjer nije prepoznat, pa ni na način da se uspostavi opštinska organizacija Međureligijskog vijeća.

Posebno važnim ističe da takav dijalog ima maksimalnu podršku lokalnih vlasti. Sasvim je normalno, podsjeća on, da djeca u prnjavorskim školama obilježavaju svoje vjerske praznike i značajne datume. Povodom 12. rebiul-evvela, navodi primjer, priredi se program u kojem učestvuju i učenici nemuslimani, raspiše se literarni konkurs koji finansira gradska administracija, a osim toga organizuju se bajramski prijemi i sl., a za ramazan se priređuje i tradicionalni iftar “Miris različitih ruža“kada muslimanski učenici povedu na iftar jedno ili dvoje svojih drugova nemuslimana s ciljem upoznavanja muslimanskih običaja, a iftaru prisustvuju direktori osnovnih i srednjih škola, gradonačelnik i vjeroučitelji svih konfesija. Opšta atmosfera u gradu je lijepa i, kako ističe Čelenka, uživaju plodove tog međureligijskog dijaloga. Pri tome, ni muslimanke s hidžabom nemaju problema slobodno se kretati, bez provokacija. Od onog malog postotka provokatora, religijski lideri svojim djelovanjem nastoje biti glasniji.

„Sve je to, opet, rezultat rada i imama, ali i predstavnika drugih religijskih zajednica“, potcrtava Čelenka.

Stoga, jasnog je stava da učešće u međureligijskom dijalogu nije sporedna stvar imamskog poziva, posebno u povratničkim sredinama, gdje imami često preuzimaju i druge uloge u nedostatku opšte sistemske i političe podrške povratnicima.

Dijaspora: od poznavanja jezika do benefita dijaloga

O iskustvu međureligijskog dijaloga u dijaspori ponajbolje govore oni koji nose višedecenijsko iskustvo imameta iz tog konteksta. Među najpozvanijim je i imam iz džemata Kamp-Lintfort u Njemačkoj Mustafa-ef. Klanco.

Kada je od Vrhovnog islamskog starješinstva dobio rješenje za imama u Kamp-Lintfortu 1984. godine, efendija Klanco se istog dana u Begovoj džamiji u Sarajevu sreo s profesorom hafizom Ćamilom Silajdžićem, kazao mu gdje ide i upitao ga za savjet. Hafiz mu je na to, kako nam prepričava, kazao: „Susrest ćeš Arape i Turke tamo. Budi im zahvalan, jer Kur’an je na arapskom objavljen, a Turci su nam donijeli islam. Uči njemački jezik jer će ti trebati. Možda ćeš živjeti od njemačkog jezika.“˝S razlogom efendija Klanco naglašava ulogu jezika u ovom pogledu.

„Kada se nađete u sredini gdje radite u mesdžidu Turaka, ne znate njemački jezik, onda vam ne preostaje ništa drugo negoli da učite jezik ili da se zatvorite u džemat te da misiju imama svedete na klasično bosansko selo, mahalu i grad”, ističe Klanco.

Napominje da, zbog specifičnih okolnosti u kojima djeluje imam u dijaspori, te velikih zahtjeva džemata, imam nema mnogo vremena, a mora ga naći za vandžematske aktivnosti poput interreligijskog i interkulturnog dijaloga.

„Manji broj imama se žrtvovao i odvažio da nauči jezik i da polahko nenametljivo stupi u razgovor s turskim i arapskim džematima, a onda i s crkvama na lokalnom nivou, a neki i šire. Među njima su hfz. Benjamin-ef. Idriz, Bilal-ef. Hodžić, Muhamed-ef. Baščelić. Mi smo u Kamp-Lintfortu – fratri i imami – osnovali platformu “Teološki krug” i iduće godine obilježavamo 30 godina postojanja”, istakao je Klanco.

Prema njegovom mišljenju, „taj imamski napor i misija nije prepoznat i vrednovan u strukturama Islamske zajednice, te se “više cijene i uvažavaju one i oni s kojim ste u dijalogu.”

„Za adekvatan susret i izgradnju funkcionalnog modela međureligijskog dijaloga potrebno se pripremiti s obzirom na specifičnost takvog zadatka“, smatra Klanco te ističe da imame iz bivše SFRJ i iz BiH niko za to nije pripremio.

„Potrebno je u dijalog ulaziti bez ikakvih predrasuda, tuđe poštovati a svoje voljeti i zastupati na mehak način te imati smisla za diplomatiju. I kada drugi pokušaju da odustanu i da se zatvore, ne treba odustajati, već iznova, naprimjer, telefonirati, e-mail poslati, na kahvu pozvati, pa i ručak iz svoga skromnog ličnog dohotka platiti”, kratko je prokomentarisao Klanco.

Naglašava da takvi susreti otvaraju vidike i spoznaje te donose prijateljstva, a ujedno se vrši misija.

„U dijalog i razgovor, bilo s crkvama, gradskim strukturama, džematima Arapa i Turaka, krovnih muslimanskih organizacija, sam ulazio iskreno i otvoreno. Važno je u tome sačuvati autonomiju ako predstavljate viši organizacioni nivo“, ističe Klanco. Tako su, zahvaljujući izgradnji dijaloga, na lokalnom nivou prije 25 godina uspjeli dobiti parcelu za muslimansko mezarje na gradskom groblju, prostoriju za namaz u bolnici, nekoliko posjeta predstavnika Teološkog kruga i grada Bosni i Hercegovini, posebno Memorijalnom centru Potočari – sve su to benefiti međureligijskog dijaloga koje imam Klanco navodi.

Dodatno afirmisati imamski poziv u medresama

Između ostalog, glavni imam Čelenka se osvrnuo i na jasnije artikulisanje izazova imamskog poziva unutar struktura Zajednice, pa i nedavno održanim simpozijem u Sarajevu, što ga raduje. Komentarišući stanje i atraktivnost imamskog poziva poslužio se primjerom medresa, podsjetivši da bi neko očekivao, s obzirom na broj medresa, hiperprodukciju kadra, što nije slučaj. U tom pogledu, primijetio je i pojavu da profesori u medresama rijetko podstiču odlične i superodlične učenike da se u budućnosti bave imametom.

„Nedavno sam upitao koliko učenika generacija naših medresa nastave svoje školovanje na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Nisam dobio tu informaciju. Bio bih sretan da se unutar naših medresa afirmiše dodatno imamski poziv, da se i toj djeci, omladini, objašnjava da nema nijednog lahkog poziva. Svaki ima svoje prednosti i nedostatke“, zaključuje Čelenka.

Ističe i svoj strah posebno za povratnička mjesta, gdje se danas veoma teško neko javi na konkurs za imama. Međutim, ne krije i momenat optimizma.

„Moje džematlije su imale običaj posljednjih 10-20 godina često u razgovorima kazati: “Šta će biti kada mi umremo?” Tješeći se, ja sam tada kazao, što u šali, što ozbiljno: “Pa poslat će Allah nekog drugog.” Tako smo prije dvije-tri godine imali ovdje muslimane iz Bangladeša. Uvijek će doći neko drugi. Tako se nadam da će i među aktuelnim i budućim generacijama koje će upisivati naše medrese biti onih koji će medresu upisivati primarno iz razloga jer žele da budu imami“, zaključuje Čelenka.