Pridjevom 'funkcionalan' označava se ono za što se želi reći da radi ili funkcioniše dobro, u skladu s očekivanjima i planiranom namjenom. Ova riječ u sebi nosi značenje usklađenosti, praktičnosti i upotrebljivosti. Komparativom „funkcionalniji“ označava se ono što bolje izvršava svoju funkciju ili svrhu, na lakši i praktičniji način.

Jasno je da organizator ovog simpozija, uvrštavajući u isti i ovaj referat, nastoji doći do određenih razmišljanja koja, možda, mogu pomoći nadležnima da procijene da li je moguće da imami svoje službene obaveze izvršavaju isto odgovorno, s istim ili, čak, boljim učinkom, ali u reorganiziranom, funkcionalnijem radnom vremenu, koje će biti praktičnije i, u konačnici, povoljnije za imame.

I profesija i misija

Radno vrijeme imama je po mnogo čemu specifično. Ono se pri definisanju u normativnim aktima Islamske zajednice određuje prirodom posla^[1]. Specifičnost radnog vremena imama ogleda se, primarno, u dužini trajanja njihovog radnog dana, kao i u radu u oba dana vikenda. U ljetnom periodu vremenski raspon od prve do posljednje službene obaveze imama iznosi oko 18 sati.

Pored toga, u normativnim aktima Islamske zajednice, kada se govori o službenim obavezama imama, ističe se da imam u svakoj prilici i na svakom mjestu čuva ugled vjerskog službenika^[2], to jest obaveza mu je da, vodeći računa o tome gdje se pojavljuje, kako se ponaša, odijeva i govori, i tada, makar pasivno, djeluje kao imam.

Ako profesija traži profesionalnost, što znači tačnost, ozbiljnost, blagovremeno ispunjavanje propisanih službenih obaveza, poštovanje propisanih procedura i standarda (...), što se sve i od imama očekuje, onda se može ustvrditi da je i imamska služba profesija koja, pored svega ostalog, treba da ima propisane službene obaveze i definisano radno vrijeme i odmore.

Imamska služba je i misija, a nju karakterizira izrazita posvećenost, emocije, žrtvovanje... Imami koji svoj imamski angažman smatraju misijom rade i ono što nijedan ugovor o radu ne predviđa. Takvi imami se druže s džematlijama, savjetuju ih, bodre ih, tješe ih... Ni u jednom ugovoru o radu se ne navodi da se imami moraju radovati kada mektepski polaznici napune mektepsku učionicu ili džamiju, niti da se moraju rastužiti kada vide svoje džematlije da se odaju nekim porocima. Oni to, ipak, čine - iz moralne potrebe, ne očekujući nikakvu dodatnu novčanu naknadu. Njihov privatni život se ne može jasno odvojiti od službenog - čitav život im je služba. Takav pristup imamskoj službi može adekvatno nagraditi samo Uzvišeni Allah.

Stoga, prilikom govora o radnom vremenu imama sve naprijed navedeno treba imati na umu.

Iako je dokinuti Pravilnik o imamima uređivao radno-pravni status imama, čini mi se da je novousvojeni Pravilnik o službi, u svim segmentima, značajno unaprijeđen, što će, nadam se, doprinijeti boljem statusu i većem zadovoljstvu imama.

Odmor imama

Govor o radnom vremenu imama neminovno podrazumijeva i govor o odmoru i odsustvu s posla. 

Pravilnik o službi, pored dnevnog, sedmičnog i godišnjeg odmora, navodi i brojne životne okolnosti zbog kojih imami imaju pravo na plaćeno odsustvo s posla, od jednog do više dana. Primjetno je da je ta lista životnih okolnosti duža u odnosu na raniju iz Pravilnika o imamima.

Dnevni odmor je uvjetovan samom prirodom imamskog posla. To što svoju prvu službenu aktivnost u toku svog radnog dana obavljaju rano, a zadnju kasno, imamima ne predstavlja naročiti problem, tim prije što je riječ ne samo o službenim obavezama, nego o individualnim vjerskim dužnostima.

Od sabaha do jacije imami izvršavaju i niz drugih službenih obaveza. Oni ih ne obavljaju u striktno propisano radno vrijeme i na tačno određenom radnom mjestu. Dok obavljaju te službene obaveze - u džamiji, u kući, u džematu, izvan džemata (...), pruža im se mogućnost da prave kratke pauze u kojima mogu predahnuti ili, čak, obaviti neke manje lične ili porodične obaveze. Takav fleksibilan način organizacije radnog dana njihov posao čini dinamičnim i zanimljivim.

I godišnji odmor je Pravilnikom o službi produžen. Minimalni broj dana godišnjeg odmora je povećan sa 18, kako je predviđao raniji Pravilnik o imamima, na 20, dok je maksimalni broj dana godišnjeg odmora, opet zbog različitih životnih okolnosti, povećan sa 30 na 35 dana. I ta novina iz Pravilnika o službi bi trebala imame učiniti zadovoljnijima.

Sedmični odmor imama, kako ga predviđa Pravilnik o službi, traje najmanje 24 sata neprekidno. Mnogi medžlisi omogućavaju imamima i duži sedmični odmor, a ponegdje on traje i cijela dva dana. Imami se, stoga, uglavnom ne žale na dužinu trajanja sedmičnog odmora.

Ono što imamima predstavlja problem jeste nemogućnost korištenja sedmičnog odmora vikendom, tokom perioda u kojem se izvodi mektepska pouka. Ta činjenica mnoge imame čini nezadovoljnim. Mišljenja sam da nemogućnost korištenja sedmičnog odmora vikendom uveliko doprinosi neatraktivnosti imamskog poziva danas. Mladi ljudi žele da barem jedan dan vikenda provedu s porodicom - s djecom koja tada ne idu u školu i sa suprugama koje tada ne rade. Imami žele, poput većine drugih, da zimi vikendom posjete planinu, odu na utakmicu ili da obiđu rodbinu i prijatelje...

Današnji životni stilovi ne mogu se porediti s onima od prije 50 godina, kada supruge imama uglavnom nisu bile u radnom odnosu, niti su postojali sadržaji koji postoje danas, a koje većina ljudi konzumira upravo vikendom, s ciljem relaksacije i odmora. Nije predviđeno da imamski angažman traje jednu godinu – pa da se čovjek strpi, nego cijelih 40 godina. Jesu li današnji mladi imami spremni na takva odricanja, a još važnije, da li su na to spremne njihove porodice? Kako će se imami izboriti sa svim izazovima imamske službe, ako nemaju podršku svojih porodica? To su pitanja o kojima treba razmišljati.

Prije negoli se oprezno odvažim ponuditi prijedlog mogućeg rješenja, želim jasno iznijeti svoj stav da se mektepska pouka i dalje treba održavati i subotom i nedjeljom. Mektepska pouka radnim danima ne daje one rezultate koji se ostvaruju na mektepskoj pouci vikendom. Razlog je jednostavan – broj polaznika koji pohađaju mektepsku pouku radnim danima je znatno manji, a negdje se pouka, zbog odsustva polaznika, radnim danima i ne izvodi.^[3]

Moguća rješenja

Održavanjem mektepske pouke u samo jednom danu vikenda, čak i kada bi se propisani fond časova uspio (do)realizirati na mektepskoj pouci radnim danima, ne bi se mogli postići oni ishodi koje propisuje Pravilnik o mektebu. Pošto dolazim iz medžlisa koji pripada muftijstvu u kojem se mektepska pouka izvodi tri dana sedmično – subotom, nedjeljom i četvrtkom, tvrdnje koje iznosim lahko bi se mogle dokazati.

Prijedlog rješenja koje želim iznijeti odnosi se na drugačiji način organiziranja sedmičnog odmora. Shodno tom prijedlogu, imami bi, nakon što održe mektepsku pouku i predvode podne-namaz u nedjelju, ostatak nedjeljnog dana imali na raspolaganju za svoje i porodične potrebe, odnosno, tada bi, nakon podne-namaza u nedjelju, počinjao njihov sedmični odmor koji bi se završio u ponedjeljak, prije ili poslije večernjih namaza.

Sedmični odmor, koji uključuje i dio nedjelje, dodatno bi se mogao unaprijediti ako bi medžlisi bili u mogućnosti angažirati i jedan broj vanjskih saradnika za izvođenje mektepske pouke (muallimā, vjeroučitelja, studenata, imama-penzionera...). Jedan vanjski saradnik bi bio zadužen za četiri mekteba i mektepsku pouku bi svake nedjelje izvodio u drugom mektebu. Na takav način bi svaki imam jednom mjesečno imao jednu cijelu nedjelju slobodnu - na raspolaganju za sebe i svoju porodicu. Za realizaciju ovakvog prijedloga na području Medžlisa IZ Maglaj, koji ima šesnaest džemata, potrebno bi bilo angažirati četiri vanjska saradnika. Trošak njihovog angažmana tokom trajanja mektepske godine iznosio bi oko osam hiljada KM, što je manje od jedne trećine iznosa godišnje plaće jednog imama^[4].

Operativnim planom bi bilo uputno predvidjeti da angažirani vanjski saradnici, onda kada posjećuju neki mekteb – jednom mjesečno, s polaznicima tretiraju ranije pređeno gradivo.

Mišljenja sam da bi ovakav način organiziranja sedmičnog odmora rado bio prihvaćen od većine imama, a naročito ako se jednom mjesečno jedna cijela nedjelja imamima učini slobodnom.

Pretpostavljam da u većini medžlisa ne postoje uvjeti za prihvatanje i realizaciju maksimalističkih zahtjeva, poput onih da medžlisi obezbijede sredstva za angažiranje zamjenskih muallima za sve imame-službenike svaku nedjelju, kako bi svi imami-službenici svaku nedjelju bili slobodni. Smatram, također, da bi bilo neodgovorno^[5], zbog svega onoga što sam naprijed rekao, očekivati da se mektepska pouka izvodi samo jednim danom vikenda i još nekim radnim danom.  

Moguće rješenje za pitanje sedmičnog odmora može se tražiti i u konceptu združenih mekteba ili mektepskih centara u gradskim sredinama, u kojima se obično angažira više imama-službenika. Takav način organiziranja mektepske pouke omogućio bi da jedan od njih uvijek može biti slobodan jednu nedjelju mjesečno. Ipak, ovo ne mogu sada dodatno elaborirati.

Na kraju, drugačije ili funkcionalnije urediti dnevno radno vrijeme imama, kao i njihov dnevni odmor, nije ni potrebno niti je moguće. Ali je vjerovatno moguće, uz određenu volju, drugačije urediti njihov sedmični odmor tokom perioda u kojem se izvodi mektepska pouka. Tokom ljeta, između dvije mektepske godine, a to je period od tri mjeseca, imami svoj sedmični odmor svakako mogu koristiti vikendom, ako to žele.

Prijedlozi koje sam iznio, ako ništa drugo, mogu poslužiti kao polazna osnova za razgovor o ovoj temi. Činjenica da je ovo pitanje aktuelizirano na ovom simpoziju govori o sluhu organizatora za pitanje koje je veoma važno današnjim imamima. 

^[1] Pravilnik o službi u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, član 86, stav (2). Ovaj Pravilnik o službi objavljen je u:                  Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, januar-februar 2025., broj 1-2, str. 127-190.

^[2] Pravilnik o službi, član 19, tačka (m)

^[3] Iznesene tvrdnje odnose se isključivo na Medžlis IZ Maglaj.

^[4] Trošak angažiranja vanjskih saradnika za izvođenje mektepske pouke plaćali bi medžlisi, jer se podrazumijeva da je u istima na snazi centralizacija članarine Islamske zajednice.

^[5] Ova tvrdnja se, također, odnosi na Medžlis IZ Maglaj.

(Izlaganje glavnog imama Medžlisa Maglaj Nevres-ef. Hodžića na simpoziju "Imamski poziv danas – obrazovni, institucionalni i društveni izazovi", održanom u oktobru u Sarajevu)